Kad sam bio student, neki čovjek je pokucao na vrata moje podstanarske sobe i pustio sam ga unutra misleći da nemam što kriti. Bio je to TV-inkasator, a ja nisam imao televizor.

Na ovu epizodu podsjetile su me novinske naslovnice koje su ovih dana zavrištale – 'APSURD – Plati TV-pretplatu iako nemaš televizor!' Dakle, užas! Nečuveno! Mamicu mu, tko je to smislio!

A imate li televizor? Vjerujem da imate. Plaćate li i sad možda? Vjerujem da plaćate, a ako ne - onda vas ganjaju.

Ali vi ste se, zar ne, zajedno s vrištećim novinama, zabrinuli za one koji nemaju televizor? To vam vjerujem – uvijek su nam na pameti oni koji nemaju televizor!

Vratimo se na moju studentsku epizodu. Stvarno nisam imao televizor. Nisam imao ni primanja – tako da bi me, potencijalno, zaobišao i svaki porez. Međutim, gospon inkasator je pogledao i slavodobitno rekao: ‘Ali imate radio!’

‘Oh, pa znate… ovaj… to mi je zapravo budilica.’

‘Ali je radio.’

‘Pa ovaj, hm, uključi se radio i probudi me.’

‘Vi morate plaćati pretplatu.’

‘Ali ja ne slušam vaš radio’, vadio sam se, 'nego ovaj… omladinski. Oni nemaju veze s vama.’

‘Imate radio, to je to. Otkad imate radio?’

Bio sam stvarno naivan, pa rekoh: ‘Pa imam radio, čovječe, oduvijek, nemam pojma otkad.’

‘Gledajte, ja ću računati da ga imate zadnjih šest mjeseci. Džentlmenski. Pretplata za šest mjeseci. Toliki su vaši zaostaci.’

I sad, godinama kasnije, čitam te novine koje vrište u pravedničkom gnjevu: 'APSURD – Plati TV-pretplatu iako nemaš televizor!' Strašno, i svi su zgroženi, iako se čini da nitko nema pojma kako je to kad nemaš televizor. Izgleda da ga svi imaju, inače bi ih, kao mene, ganjali zbog radija, jer ništa se od tada nije promijenilo. To se, očito, ne smije mijenjati. Jedan čovjek iz Ministarstva kulture samo je pomislio o tome, pa su ga sasjekle naslovnice… Smijeniše ga žurno nakon medijske graje, da ne donosi negativne poene. Što je optuženi napravio? Dao je prijedlog - da se o njemu javno raspravlja. To je zaista užasan krimen.

Inače, dosad je sve bilo super, ako nemaš televizor ili radio-budilicu... Pardon - kako svjedoče članci još iz doba stare vlade (veljače 2011.) - 'Danas prijamnik može biti svako stolno ili prijenosno računalo, mobilni telefon ili neki drugi proizvod moderne tehnologije', potvrdili su u HRT-u.'

Dakle, ako imaš kompjutor, bolji mobitel, televizor ili radio – potpadaš po pretplatu. Strašna buka koja se digla oko 'novog' nameta zato me podsjeća na onaj vic kad Mujo pita Hasu – 'Imaš posudit sto eura?' – a ovaj odgovara:

'Nemam. A i da imam - odakle mi?'

'Namet' protiv kojeg se digla tabloidna buna, naime, već postoji – i vaših sto eura su ionako tamo. Imate televiziju, a i da nemate…

Koliko ljudi u Hrvatskoj u domaćinstvu ili sobici nema ništa što hvata signale? Što reći, osim vrlo malo. A po prijedlogu (danom na javnu raspravu) smijenjenog Milana F. Živkovića, onih koji ne plaćaju bilo bi puno više – nezaposleni, umirovljenici slabih primanja, studenti bez primanja, ugroženi, siromašni. Čisto da se zna na čijoj je strani bio Milan Frenštacki Živković od kojeg su naši mediji u dva dana napravili negativca!

Novinski naslov mogao je, dakle, vrištati i obratno: 'Pretplatu neće morati plaćati svatko tko ima televizor!' Moglo se i, umjesto APSURD, napisati i SJAJNA VIJEST ZA PENZIONERE, NEZAPOSLENE I SIROMAŠNE. To je mogao biti novinski naslov, ali nije. Zanimljivo je to. Možda zato što siromasi, nezaposleni i penzioneri zapravo nemaju svoje medije, inače bi oni ovo dočekali kao dobru vijest. Je, jako je loš taj tip kojeg su izbacili iz Ministarstva nakon što se uzbudila naša takozvana javnost - u kojoj mnogi nemaju glasa.

Nema, bome, ni želje za analizom. Da ima, ponetko bi uvidio da je RTV pretplata praktički i sad porez. Nije to nikakva usluga koja ima veze s 'potrošnjom' ni korištenjem, nema alternative (poput one da ne plaćaš javni vrtić nego se odlučiš za privatni), zahvaća praktički sve i po tome je faktički isto što i porez. Svoje ideju bivši savjetnik ministrice Zlatar nije isisao iz prsta nego iz logike – budući da ovo ionako funkcionira kao porez, moglo bi se tako i plaćati. Razlika je tehničke naravi. S time da bi se tako uštedjeli troškovi slanja uplatnica i utuživanja, a odvjetnički ured koji se bavi pretplatom ne bi bio 'najuspješniji' u Hrvatskoj. Na internetu možemo naći vijesti poput ove: 'Hrvatska radiotelevizija je u samo prva tri mjeseca 2011. pokrenula 53 tisuće ovrha protiv TV-pretplatnika.' U drugom članku o najuspješnijem odvjetničkom uredu saznajemo: 'Lani je taj ured sa 85 zaposlenih prihodovao 48,7 milijuna kuna, a bruto dobit je skočila za 19 puta.' Također, u članku iz 2011. doznajemo da 'na HRT-u objašnjavaju da nisu dužni raspisati natječaj za odvjetničke usluge, budući da im to dopušta Dodatak II. Zakona o javnoj nabavi koji te usluge naziva 'neprioritetnim''.

Netko sve te dodatne troškove (dakle, osim pretplate!) ipak plaća – valjda građani pod ovrhom. To je, dakle, taj sustav o čijoj se promjeni ne smije ni iznijeti ideja! To je, bit će, samo jedna od stvari u kojima je Milan F. Živković taknuo u osinje gnijezdo.

Njegovu ideju – preuzetu iz finskog modela - mediji su skandalizirali u 'novi' namet (premda znaju da istu stvar i sad plaćamo) i 'kao još dublje zadiranje u naše džepove' prije negoli su napravljeni ikakvi izračuni o tome koliko bi se plaćalo. Apsurd? Je, poznato je da su Finci skloni apsurdu u javnim poslovima, a u Hrvatskoj je sve razumno.

Ima tu još jedna caka - ovako prikupljena sredstva ne bi se sva slijevala na račun HRT-a, nego u fond iz kojeg bi se mogli poticati i drugi mediji: od, primjerice, zamrlih žanrova poput novina za mlade (sad se nema kako pokrenuti novi Polet i slično) do novih ozbiljnih novina itd. Mogućnost poticanja novih medijskih projekata od javnog interesa značilo bi i mogućnost reforme hrvatske medijske scene po netabloidnim načelima.

Ukratko, ideja ministričina savjetnika bila je takva da nije odgovarala ni HRT-u, ni privatnim medijima. HRT-u zato što ga demonopolizira u ubiranju pretplate, privatnima zato što na dulje staze znači pojavu novih, konkurentskih projekata i drukčijeg novinarstva. To može biti i rješenje enigme zašto se digla tako ubojita graja nakon što je jedan službenik u planu b, bez pravog zaleđa moći, krenuo razmišljati o tome kako bi se nešto moglo promijeniti davši prijedlog za raspravu – prijedlog koji se mogao razrađivati na razne načine, ili naprosto odbaciti ako ima boljih...

Greška Milana F. Živkovića bila je u tome što je pomislio da se u našoj javnosti o bitnim stvarima još može raspravljati.

OK, nema rasprave. Sve će biti kao i prije.

Jesmo li sad svi sretni?