'Neka vaš predstavnik u EU parlamentu bude župan koji se dokazao svojim radom', poručuje se to u jednom od oglasa za europske izbore 2019. Na tu poruku kandidat spremno odgovara: 'Ne idem tamo sjediti. Idem raditi!' I dok kandidat stojećki i odlučno baca stolicu potvrđujući na taj način da će, valjda, svih pet godina u Europskom parlamentu provesti samo na nogama, oglas završava porukom: 'Za dobar posao pošalji Posavca.' Prva je šteta da oglas nije urodio plodom te da hrvatski birači prije dvije godine u predstavničko tijelo Europske unije uistinu nisu poslali tadašnjega međimurskog župana Matiju Posavca. U to vrijeme još uvijek jedan od viđenijih HNS-ovaca obećavao je da će, bude li izabran, dio svoje plaće iskoristiti za stipendiranje hrvatskih studenata. Jer, tvrdio je Posavec, time se ostavlja budućnost našim mladima.

Dvije godine kasnije Matija Posavec dio će svoje plaće morati iskoristiti za nešto sasvim drugo jer je upravo priznao počinjenje kaznenog djela zbog kojega je nakratko uhićen. Među ostalim i za primanje mita u iznosu od deset tisuća kuna kako bi sugrađaninu osigurao ostanak na položaju u Upravnom vijeću Županijske uprave za ceste.

Od Čakovca i Kutine nadalje

Do jučer smatran mladim lavom hrvatske politike koji je borbu protiv korupcije smatrao jednom od ključnih zadaća društva, danas je Posavec tek jedan u nizu hrvatskih političara i političarki uz koje se vezuju kaznena djela i zloporaba političkih položaja. Pritom je ovaj tri puta zaredom neposredno izabrani župan najsjevernije hrvatske županije rekordno brzo priznao (ne)djelo za koje se sumnjiči te dao ostavku na mjesto međimurskog župana osiguravši tako izlazak na slobodu. Priznanje ga ne sprječava da aktivira svoj zastupnički mandat u Hrvatskom saboru koji je uvjerljivo osvojio na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima natječući se na SDP-ovoj koalicijskoj listi. Tako u najvišem predstavničkom tijelu države, koje ima ovlast donošenja ustava i zakona, može sjediti čovjek koji je upravo priznao da krši hrvatske zakone. A možda će Matija Posavec i na svom novom poslu odbiti sjediti.

Njegov drugi sugrađanin i do ovog proljeća gradonačelnik Čakovca Stjepan Kovač, aktualni SDP-ov saborski zastupnik, također je nakratko uhićen zbog lažiranja prijetnji smrću samom sebi kako bi izazvao sućut birača u pohodu na novi gradonačelnički mandat. U odnosu na predsjednika SDP-a Peđu Grbina i SDP-ovu zastupnicu u Europskom parlamentu Biljanu Borzan, koji su u kampanji tješili uplakanog Kovača, birači u Čakovcu nisu nasjeli na njegove suze te su u drugom izbornom krugu izabrali Ljerku Cividini s Nezavisne liste Matije Posavca, u tom trenutku neupitnoga političkog lidera cijelog Međimurja. I dok je Kovač barem pokušao glumiti, Grbin - bez dara za glumu, ali i za politiku - nakon svega izjavljuje da se osjeća 'blesavo'. Treba mu vjerovati jer mu stranka sve više ostaje i bez članova i bez poštenih saborskih zastupnika. Kada se s današnje distance vidi tko je sve u SDP-ovoj koaliciji Restart trebao preuzeti vlast na izborima u srpnju 2020., nije ni čudo da je ponovno pobijedio HDZ. Ako je Posavec spreman uništiti vlastiti ljudski i politički integritet za deset tisuća kuna, a Kovač inscenira loše kazalište i biva uhićen, na koji bi način upravljali zemljom s pozicije vlasti? Onako kako su to radili u županiji i gradu.

A gdje je u svemu tome HDZ? Ne tako daleko. U ovom trenutku u Kutini. Tamošnja je preslika aktualne vlasti na nacionalnoj razini, dakle HDZ i HSLS, u liku HDZ-ova gradonačelnika Zlatka Babića i HSLS-ova predsjednika Gradskog vijeća Davora Kljakića, u središtu afere namještanja zapošljavanja u mjesnoj tvrtki Eko Moslavini. Pritom je sve zvučno zabilježeno i medijski razotkriveno, ali je, eto, ubrzo zasjenjeno međimurskom političkom gibanicom u kojoj su glavni akteri izvan vladajuće koalicije. Prebrzo da pojedini oporbeni političari ne bi posumnjali da je Matija Posavec raskrinkan kako se javnost ne bi bavila još jednim skandalom u Sisačko-moslavačkoj županiji, koju ionako muči nevjerojatno spora, zapravo nepostojeća obnova nakon lanjskoga razornog potresa. Predsjednik Vlade i HDZ-a Andrej Plenković odbacuje takvu opciju jer ni HDZ-u, kaže, prošle godine uoči izbora nije odgovaralo uhićenje Josipe Rimac, inače jedne od njihovih dugogodišnjih domoljubnih perjanica. No birači su u Hrvatskoj ionako navikli na to da se stranka koja se i sama našla na optuženičkoj klupi, a njezin svojedobni predsjednik u zatvoru, lakše nosi s korupcijom. HSLS je raspustio svoj kutinski ogranak dok HDZ-ov gradonačelnik čeka vrh stranke strahujući da ne završi u zatvoru, kao što se to dogodilo Željku Sabi iz Vukovara.

Tako se samo tri mjeseca nakon formiranja novih ili starih općinskih, gradskih i županijskih vlasti ponovno potvrđuje da je lokalna i regionalna vlast možda i najproblematičnija u hrvatskom političkom sustavu s obzirom na zakonske ovlasti, međuovisnost aktera i mehanizme nadzora. Ako jedan župan, niz godina smatran uzornim obnašateljem svoje dužnosti, za ostavljanje na funkcijama ili protuzakonito zapošljavanje prima mito od nekoliko tisuća kuna, postavlja se pitanje ne samo poštenja takve osobe i njezina političkog profila, nego i je li bilo sličnih slučajeva za koje se nije doznalo. I koliko je sve to trajalo? Kako bi se takva osoba danas-sutra ponašala na ministarskom položaju?

Uostalom, prethodna je Plenkovićeva vlada politički doslovce desetkovana kada su posrijedi ministarska mjesta. Dovoljno se sjetiti nedavne kombinacije Lovre Kuščevića i Josipe Rimac na pozicijama ministra i državne tajnice u Ministarstvu uprave. Ako takvo što nije odbilo birače od ponovnog poklanjanja povjerenja HDZ-u na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, zašto se i Matija Posavec ne bi još jednom kandidirao za međimurskog župana? Ili mirno zasjeo u saborske klupe, bez obzira na to što preferira stajati na nogama? Ne bi bilo prvi put da birači svojim glasovima nagrade one koji su sami sebe nagradili tuđim novcem, najčešće onim javnim. Korupcija nije, na žalost, endemska bolest u političkoj areni. Ona je redovito produžetak iste takve patologije u društvu.

Priznanje krivnje kraj karijere ili...?

Ipak, korupcija u politici je osobito maligna pojava jer ostvaruje sinergiju sa zloporabom moći i utjecaja te se političari i političarke za koje se ona dokaže ne bi ni smjeli nanovo natjecati za političke dužnosti i obnašati ih. Hrvatski je zakonodavni okvir i u tome krhak te u konačnici više služi za zaštitu ionako zaštićenih nego li za zaštitu oštećenih takvim ponašanjem te same pravne države. Suđenje bivšoj sisačko-moslavačkoj županici Marini Lovrić Merzel, uhićenoj još 2014., godinama se prolongiralo dok je slučaj bivšeg predsjednika Vlade i HDZ-a Ive Sanadera indikativan uz dva ključna pitanja.

Prvo je zašto bi netko tko je na utjecajnom položaju te s perspektivom daljnje političke karijere u zemlji ili Europi počinio kaznena djela za koja je osumnjičen i osuđen. Drugo je koliko je sam sustav slab ili namjerno slab da takva djela ne prepozna i eliminira u ranim fazama kako bi se spriječila znatno veća šteta kasnije. Na oba je pitanja moguće odgovoriti shvaćanjem politike nemalog dijela domaćih političara kao mogućnosti realizacije isključivo osobnih, odnosno privatnih interesa. Nekomu je to desetak tisuća kuna, nekomu zapošljavanje uže i šire rodbine i prijatelja, nekomu privilegije te još četiri godine dobro plaćenog položaja, a nekomu višemilijunski iznosi za sebe, obitelj i blisku okolinu. Ivo Sanader je većim dijelom svoga premijerskog mandata pokazivao iznadprosječan dar za politiku koji ga je lako mogao odvesti na jednu od najvažnijih dužnosti u Europskoj uniji. Očito je za njega bogatstvo bilo nešto drugo zbog čega je ondje gdje jest.

U odnosu na Sanadera, današnji vrh hrvatske politike čini sve da bi djelovao poštenije. Koliko pritom djeluju darovito, posve je drugo pitanje. I Matija Posavec se činio poštenim i darovitim pa je skrušeno priznao nešto što u normalnim političkim sredinama trenutačno prekida bilo kakvu političku i javnu karijeru. Hoće li tako i biti? Kako iza njega ne stoji nijedna veća stranka, a osobito ne vladajuća, Posavčev slučaj primanja mita možda je uistinu skretanje pozornosti s puno ozbiljnijih kršenja zakona u sferi politike. S obzirom na to da se čelni čovjek formalno najjače oporbene stranke osjeća 'blesavo', a ovakva vlast može činiti što hoće jer je nema tko ugroziti, Hrvatska je s Bugarskom i dalje čvrsto na dnu Europske unije. Zato je u Hrvatskoj korupcija često dobar posao.