Ako se Hrvatska aktualnom kupnjom vojnih zrakoplova vratila u 1987. i 1988., odnosno u posljednje godine Hladnog rata, kada su ti zrakoplovi proizvedeni, hoće li se zemlja novim odredbama Obiteljskog zakona vratiti u, recimo, 1618. i vrijeme uoči Tridesetogodišnjeg rata, čiji je završetak Vestfalskim mirom 1648. označio početak suverenosti država i njihovu dugoročnu sekularizaciju?

Pritom kupnja polovnih izraelskih zrakoplova F-16 djeluje krajnje modernizacijski u odnosu na ono što se može pročitati u novom Nacrtu prijedloga Obiteljskog zakona, o čemu se moraju usuglasiti vladajući HDZ i njegov glavni koalicijski partner HNS. Prema tekstu koji je došao do javnosti, predlaže se, među ostalim, to da roditelji imaju pravo da se njihovoj djeci osiguraju odgoj i obrazovanje u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. U kakvoj bi se poziciji našlo, primjerice, osnovno školstvo kada bi takva zakonska norma uistinu stupila na snagu, moguće je samo pretpostaviti. S obzirom na to da je suvremeno obrazovanje utemeljeno na znanstvenim dostignućima i jednakopravnosti uvjeta, u što bi se pretvorilo školovanje kada bi se zanemarujući ova načela učenici u školi prvotno obrazovali u skladu s vjerskim i filozofskim uvjerenjima roditelja?

Ekscesi Murganić i Glunčić

Možda su roditelji skloni Platonovoj filozofiji organizacije društva s tri strogo podijeljena staleža te žele da se njihova djeca odgajaju kao vladari, nasuprot vojnicima i proizvođačima? Možda su bliži levijatanskom konceptu Thomasa Hobbesa o suverenu kojega predstavlja samo jedna svemoćna osoba kao apsolutistički diktator i protive se načelu narodnog suvereniteta, a kamoli liberalnoj demokraciji? A možda su uvjereni marksisti i njihovo je filozofsko uvjerenje da se do pravednog besklasnog društva dolazi revolucijom?

S druge strane, neki roditelji ne žele ni čuti za teoriju evolucije Charlesa Darwina te svojoj djeci neće dopustiti slušanje predavanja iz biologije ili će demonstrativno tražiti da se ne proučavaju umjetnička i znanstvena djela autora čiji privatni životi nisu bili u skladu s njihovim vjerskim uvjerenjima. Ukratko, kada bi zaživjela odredba iz predloženog Obiteljskog zakona, Hrvatska bi se našla u svojevrsnom spoju kaosa i odbacivanja temeljnih načela svjetovne države koja počiva na onom što državljane spaja, a ne na onom što ih razlikuje. Predlagatelje bi trebalo zamoliti da se osobno vrate u osnovnu školu i s nekim stvarima krenu ispočetka.

Također, predsjednik Vlade Andrej Plenković trebao bi zamoliti ministricu Nadu Murganić da svoj resor demografije, obitelji, mladih i socijalne politike odmah zamijeni nekim profesionalnim područjem u kojem neće stalno proizvoditi skandalozno loše učinke. Uostalom, trebao joj se već zahvaliti kada je relativizirala nasilje u slučaju Mare Tomašević mirno izjavivši 'to vam je tako u braku' i – 'trebali su to riješiti i ranije unutar svojih obiteljskih odnosa'.

Isto vrijedi i za izjavu o lošijim rezultatima u svjetski relevantnom istraživanju PISA u Hrvatskoj jer su u obrazovnom istraživanju znanja i vještina učenika u dobi od petnaest godina u 'statistiku ušla i djeca s posebnim potrebama i nacionalne manjine', kako je to formulirao državni tajnik u Ministarstvu znanosti i obrazovanja Matko Glunčić. On je pak postao najnovijim kamenom spoticanja koalicijskih partnera HDZ-a i HNS-a jer se ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak iz HNS-ove kvote protivi njegovu imenovanju za predsjednika Ekspertne radne skupine za provedbu kurikularne reforme. Nakon spomenute izjave ni Glunčićevo mjesto nije u Vladi jedne zemlje čiji se ustavni poredak temelji, među ostalim, na slobodi, jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti i pravima čovjeka, a da se o zaštiti djece i njihova dostojanstva niti ne govori.

Jer – u pitanju nisu ni političke ni ideološke razlike, koje su legitiman dio svakog političkog procesa, nego temeljna civilizacijska dostignuća na kojima počiva krug zemalja kojima Hrvatska ne samo želi pripadati, već i institucionalno pripada. Kada bi netko u njemačkoj, francuskoj ili nizozemskoj vlasti ili oporbi izjavio nešto slično onomu što su rekli Nada Murganić i Matko Glunčić, trenutačno bi ostao bez političkog položaja i podrške. Bez obzira na to kojoj stranci pripadao te u kojem god dijelu političkog spektra. Ondje su odgovorna desnica i ljevica jedinstvene. Jer su poštivanje prava čovjeka i građanina te nulta tolerancija prema bilo kakvom nasilju preduvjeti za obnašanje javnih dužnosti.

Istanbulska konvencija dimna zavjesa

To bi mogla biti zadnja crta obrane aktualne koalicije HDZ-a i HNS-a jer će se u svemu trenutačni partneri na vlasti manje-više lako dogovoriti. Uostalom, zasad nemaju alternativu. Kako pokazuje ovomjesečno istraživanje političkih preferencija CRO Demoskop, HDZ se s 26,8 posto podrške ispitanika približava svojim najslabijim rezultatima posljednjih godina, dok je HNS s 1,9 posto de facto stranka bez budućnosti.

Istraživanje je prvi put ispitivalo podršku koalicijama, pri čemu HDZ i HNS zajednički dobivaju 24,6 posto, što znači da su zajedno slabiji negoli pojedinačno, što ne čudi s obzirom na javnu percepciju ove umjetne koalicije, kao i na percepciju njihovih rezultata rada otkako su je lani formirali. Stoga bi do raskida njihove suradnje moglo doći samo u slučaju raspisivanja izbora, prijevremenih ili redovitih, jer bi u tom slučaju obje stranke takvim potezom pokušale privući u međuvremenu izgubljene birače.

Osobito HNS, dogodi li se da kurikularna reforma - koja je prema HNS-ovu predsjedniku Ivanu Vrdoljaku i bila razlog, zapravo paravan, za sklapanje dogovora - propadne ili se prolongira iz bilo kojeg razloga. Moglo bi se pokazati da je ratificiranje Istanbulske konvencije samo dimna zavjesa za kobne intervencije u obiteljskom i obrazovnom zakonodavstvu, na što HNS, želi li uopće preživjeti kao stranka, barem u svojim preostalim izbornim utvrdama na sjeveru, ne može pristati.

Iako je vladajuća koalicija, i u Vladi i u Hrvatskom saboru, politički stabilna, (bez)idejno je krajnje nestabilna jer uz toliko kompromisa, kojima je malo tko zadovoljan, nema ono ključno. A to je politička i razvojna strategija, o čemu svjedoči i podatak iz aktualnog istraživanja CRO Demoskopa, prema kojem čak 77 posto ispitanika misli da Hrvatska ide u pogrešnom smjeru.

Točnije bi bilo reći da Hrvatska ne ide ni u kakvom smjeru, dok za trasiranje puta premijer Andrej Plenković, HDZ koji on kontrolira te njegovi partneri iz HNS-a imaju sve manje vremena. Odlučnost koju je premijer pokazao raskidanjem koalicije s Mostom nezavisnih lista i zalaganjem za Istanbulsku konvenciju sada mora pokazati i u provedbi suvislih reformi. Stabilnost je u političkom i društvenom životu zemlje poželjna samo onda kada promiče određene vrijednosti i kada je jamče političari s neupitnom podrškom.

U zemlji u kojoj je među političarima ponovno najpopularniji 'nitko', a reforme ovise o antireformskim kadrovima, stabilnost ne vodi nikamo. Premijeru je pritom ključna utjeha to da mu je i oporba u stranci i oporba u parlamentu nesposobna voditi i samu sebe. A kamoli cijelu državu.