Znate li uopće kako je glasilo pitanje koje je dopisnica iz Rijeke postavila premijeru Zoranu Milanoviću u povodu pada BDP-a od 2,1 posto? Ono pitanje na koje je Milanović dao odgovor koji je idućih dana izazvao zgražanje mnogih hrvatskih kolumnista, od kojih nekima nije bilo daleko otići čak do toga da bi već samo zbog tog odgovora Milanović trebao dati ostavku. Odgovor koji je vjerojatno i vas kao i ugledne kolumniste natjerao da se zgrozite ili barem začudite. Odgovor koji vam je u svim medijima prezentiran tako da ste se htjeli-ne htjeli morali zapitati je li nam premijer lud, glup, bezobrazan ili samo bahat? Ono pitanje koje je dovelo do odgovora koji će vjerojatno iduće 3 godine biti predmet medijske, ali i političke satire na sličan način na koji je i Jadranka Kosor postala predmet političke sprdnje nakon recepta za krumpir salatu. S tom razlikom da su ovdje u pitanju jaja pa je spektar varijacija nešto širi.

I s tom razlikom da se u ovom slučaju, na putu do naslovnica i televizijskih vijesti, na putu od Rijeke do Zagreba to pitanje potpuno izgubilo. Kao i kontekst odgovora.

Jer Zoran Milanović kada spominje tvrdo i meko kuhana jaja, ne odgovara na pitanje o svojoj ostavci kako su nas uporno uvjeravali novinski izvjestitelji i na čemu su komentatori ispisali plahtice tekstova. Zoran Milanović odgovara na semantički potpuno nejasno pitanje o nekoj ostavci. Tonski zapis možete pogledati na YouTubeu, ali izgleda da ga nitko ne gleda pa evo prijepisa:

Pitanje: '..da li možda razmišljate o nekoj ostavci zbog toga?' (pada BDP-a) Tako nemušto sročeno pitanje postavljeno onako usput, na stepenicama Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvatskog primorja, u tom trenutku izaziva blagi podsmijeh nekolicine ostalih novinara koji prate premijera, pa slijedi logičan odgovor: 'Recite, koje vrste ostavke postoje? Tvrdo kuhana, meko kuhana...?'

U trenutku kada Milanović već završava s 'kuhanjem' novinarka se ispravlja i konačno definira na čiju ostavku misli: 'Dakle, na vašu funkciju sadašnju..'

Na funkciju sadašnju. OK.

Tu Milanović počinje s epskim izlaganjem o tome kako on ne komentira nego radi, a odmah potom komentira sve i svašta – i krizu koja je i svjetska i europska, i vladu koja je super i s kojom će biti bolje, bla-bla, truć-truć, ali zapravo na pitanje o svojoj ostavci uopće ne odgovara, a ono što je u ovom slučaju još zanimljivije, ni novinarki više uopće ne pada na pamet da ga vrati na temu i podsjeti na pitanje. Pa na kraju tog stepeničastog intervjua o ostavci, nismo dobili baš nikakav odgovor na pitanje hoće li predsjednik Vlade RH podnijeti ostavku 'na funkciju sadašnju'. Dobili smo 'tvrdo i meko kuhana jaja', a to je u našem medijskom sazviježđu dovoljno. Imamo vijest dana. Zagreb će biti zadovoljan. Možemo doma.

Pa ispada da nije bilo ni važno čuti odgovor na važno pitanje o ostavci. Pa time onda ni to pitanje nije toliko važno. A onda izgleda ni pad BDP-a nije važan.

A logično da novinarki pitanje nije važno jer ga je naručio urednik iz Zagreba koji sa sigurne udaljenosti preko njezinih leđa traži premijerovu ostavku. A ona se vjerojatno prvi put nalazi oči u oči s premijerom. I baš joj u životu treba da ga taj prvi put pita hoće li joj podnijeti ostavku. Tu, na stepenicama Pomorskog muzeja. Moš mislit. Ali eto, mora pitati. Pa tako i pita kao da joj se ne pita.

Pa kakvo pitanje takav i odgovor. Ali pitanje nije važno nego samo odgovor. Pitanje ćemo naknadno prilagoditi. Jer važno je da nam skoči čitanost i gledanost zbog tvrdih i mekih jaja, a poštovani kolumnisti će imati još jedan šlagvort na kojem će zaraditi plaću. Na račun premijera.

I sve je to ok. I nećemo biti licemjeri pa se praviti da se i ovdje ne sprdamo sa svim i svačim. I svakim. Pa i premijerom. I njegovim jajima. Ali ovo nije izvještaj s događaja. Pogotovo ovo nije izvještaj za nacionalnu televizijsku kuću, za drugu stranicu nacionalnih novina ili za naslovnicu ovog portala. Ovo je blog. Osobni, makar i uvrnuti pogled na stvarnost i na činjenice. Ali čak i sprdnja na blogu mora poći od činjenica. Od pitanja. Da se ne bi došlo do krivog odgovora.

Jer ako će mediji tako površno izvještavati i trivijalizirati čak i pitanje ostavke premijera, zašto bi premijer bio ozbiljan i temeljit? Za koga? Komu bi trebao podnijeti ostavku na stepenicama riječke gradske vijećnice? Kad njegova ostavka ne zanima čak ni novinarku koja ga je za ostavku pitala.

I ovo je mali, možda i najmanje bitan primjer površnosti novinarskog izvještavanja. Gotovo svaki dan u medijima možete naletjeti na trivijalizaciju stvarnosti. Vijesti izvan konteksta, odgovori bez pitanja, pitanja bez odgovora, naslovi bez teksta i tekstovi koji nemaju veze s naslovom.

I da me ne bi krivo shvatili, najmanje sam zabrinut zbog Zorana Milanovića i njegove Vlade. Malo sam zabrinut zbog vas, ali sam najviše zabrinut zbog sebe. Da ne podlegnem toj nepodnošljivoj lakoći površnosti koja u tisućama raznobojnih piksela zanosno navaljuje sa svih mogućih ekrana. Jer i ja sam ponovno dio toga svjetlucavog cirkusa, doduše u standardnoj rezoluciji, na začelju kolone. Što zapravo i nije tako loše mjesto za početak putovanja ako vam je od cilja važniji smisao putovanja. A smisao je upečatljivo objasnio Will McAwoy voditelj jedne američke news postaje koji se u jednoj prilici ovako obratio svojim gledateljima:

'Večeras se želim ispričati za našu pogrešku. Jer naša emisija nije uspješno informirala i obrazovala američko izborno tijelo. Ne ispričavam se u ime svih novinara, niti oni svi duguju ispriku. Govorim u svoje ime. Sudionik sam ponavljajujućih i nepriznatih pogrešaka koje su nas dovele do sadašnje situacije. Ja sam voditelj u industriji koja iznosi pogrešne izborne rezultate, straši ljude teroristima i kontroverzama i ne izvještava o temeljnim promjenama u našoj zemlji. Od raspada financijskog sustava do istinskih opasnosti koje nam prijete. Ja sam voditelj u industriji koja vam je zamaglila pogled vješto kao Harry Houdini. Slali smo stotine tisuća naših srčanih vojnika u rat bez potpune analize situacije. Nije tajna zašto smo pogriješili. Zbog gledanosti...'
'...Od danas je glavni kriterij u našoj emisiji samo jedan - u demokraciji ništa nije važnije nego dobro obaviješteno biračko tijelo. Trudit ćemo se stvari prikazati u što širem kontekstu. Donosit ćemo vam činjenice. Protiv svih nagađanja i gluposti. Nismo konobari da vam serviramo vijesti koje ste naručili. Nismo ni računala. Vijest bez konteksta nije ništa.
Neću vam nametati svoje mišljenje, čut ćete i ona suprotna mome. Pitate se tko smo mi da donosimo te odluke. Mi smo Mckenzie McHale i ja. Ona je izvršna producentica. Na raspolaganju ima 100 novinara, analitičara i stručnjaka. Njezine kvalifikacije dostupne su u svakom trenutku. Ja sam izvršni urednik emisije i odgovoran sam za čitav sadržaj. Tko smo mi da donosimo te odluke? Mi smo medijska elita. Uskoro nastavljamo s vijestima.'

Nažalost, Will McAwoy i Mckenzie McHale u Hrvatskoj ne postoje. Ne postoje čak ni u Americi. Ako su nekad negdje i postojali, vjerojatno više ne postoje nigdje na svijetu. Tvrdo i meko kuhana jaja i njih su potukla.
Postoje samo kao likovi koji do stvarnosti dopiru isključivo kao pikseli u HBO-ovoj seriji Newsroom. Ali kvragu, ta Willova isprika stvarno dobro zvuči.