Draga Rujana,

često čitam pisma i komentare na tvom blogu, ponekad „dirnu“ nešto u meni, ponekad me ostavljaju ravnodušnom. No, tvoji me odgovori redovito oduševljavaju! Pravo su osvježenje!

Naravno, ovo je još jedno pismo koje ima malo veze sa seksom… A puno veze sa svim drugim komplikacijama u mom životu. Seks je, zapravo, možda jedino što dobro funkcionira.

Ovako, imam 35 godina, nisam se nikada udala jer sam vječito bježala od braka, djece, jer ne smatram da ih treba imati svatko s reproduktivnim organima već netko tko je siguran da ih želi i da će se o njima skrbiti na najnježniji i najpožrtvovniji mogući način. Mogu se zamisliti s djetetom, ali ne srljam u majčinstvo.

Imala sam prije ove i druge duge veze, od 3, 7 godina itd. Bile su stabilne, bez ikakvih većih ispada, osim što moram priznati da sam u svaku ušla i iz svake izlazila s istim stavom – da to nije zauvijek. Priznajem.

Nikada nisam bila djevojčica s barbikom u ruci i krpom na glavi koja predstavlja veo na vjenčanju. Gnušam se klasičnih vjenčanja i svadbi (i juhe u 8 navečer pa udri po žderilu do poslije ponoći, sav napirlitan u ruhu koje inače nikad ne nosiš). Iako je uobičajen odgovor na to – „Pa ne moraš imati takvu svadbu, napravi kako tebi odgovara.“, mislim da je problem što sam rođena kao „odbjegla nevjesta“ i uz puno truda uspijevam razmišljati, čak i maštati o bračnom životu.

No moj problem nije brak, spremna sam sa svojim dečkom. s kojim sam 3 godine, sutra pred matičara i doslovno se bezuvjetno zavjetovati na ljubav do kraja života (zaista to mislim, iako vjerojatno takvo što ne postoji), ali…

Tu dolazi onaj dio koji me „gura“ od njega, a to je obavezno crkveno vjenčanje s uzvanicima koji su „bliža“ obitelj, „samo večera“ i ono što više ne spada u nešto gdje „mogu malo popustiti i prilagoditi se“ je – pod mus uzeti njegovo prezime.

Njegovi argumenti su tradicija, običaji, a oni romantičniji su „zajedničko prezime bi značilo da smo cjelina, jedna obitelj“. A ja smatram da obitelj čini sve drugo, odanost, požrtvovnost, biti potpora, biti „tu“, skupa prionuti i stvarati, voljeti se, podržavati, činiti ljepšim život onom drugom.

Eto, ja se, baš kao i on, svojeg prezimena držim kao pijan plota i eventualno bih dodala njegovo u slučaju da on doda moje. Znam da će to izazvati salve smijeha (čest izraz u medijima u posljednje vrijeme), ali zaista smatram da „imam pravo“ prezivati se kako se prezivam čitav život i da nisam zato poremećena iako se ne uklapam u okvire koje smo dopustile zacrtati, mislim pritom na žene. Koliko je u ovom slučaju u pitanju feminizam, ne znam. Znam samo da se ne mogu i ne želim prezivati drugačije i da to ni u kom slučaju ne bi bio dokaz moje ljubavi jer ga volim svim svojim srcem, ali po ovome ispada da ipak ne bih učinila baš sve za njega… Tu, naravno, dolazi do mog protupitanja „A bi li ti učinio sve za mene pa popustio?“

Većina žena uzimanje tuđeg prezimena shvaća normalnim, poželjnim, dobrodošlim. Postoji onaj dio koji je indiferentan i voljan je uzeti njegovo prezime smatrajući "da tu nema ništa loše". A ja spadam u onaj dio koji bi volio da me muškarac mog života shvati i prihvati ovakvu kakva jesam.

Spoj tradicionalnog i „modernog“, očito stvara „kratki spoj“. A s druge strane, ne želim izgubiti čovjeka koji je kraj mene i uz mene u najtežim situacijama u mom životu bio podrška. Već nazirem komentare – Ako je bio uz tebe u najgorim situacijama, zar ne možeš napraviti kompromis i uzeti njegovo prezime… Svjesna sam mišljenja većine. No mišljenje većine nije moje mišljenje. Što učiniti?

Trebam li "čovjeka svog života" prestati smatrati takvim jer postavlja uvjete?

S druge strane, sve se to može tumačiti i kao moj uvjet. Uvjetovanje mi se ne čini dobrim temeljem za odnos između dvoje ljudi, ali ovdje sam i pišem ovo jer se u svim drugim područjima izrazito dobro razumijemo i zaista nam je divno. Osjećam se loše zbog svega toga, ali nije u pitanju tvrdoglavost nego princip i način razmišljanja koji oduvijek nosim u sebi. Ne inatim se nego jednostavno smatram da ne pripadam njegovom plemenu :) nego svom. A da zajedno možemo zasnovati novo pleme bez obzira na prezimena. Nego s obzirom na ljubav i poštovanje koje gajimo jedno prema drugome.

Breza

Draga Brezo,

Tvoje pitanje je vrlo legitimno i meni jako zanimljivo, a ovaj blog je ionako od početka simptomatično “psihomatičan”, tako da se ne trebaš žderati što u njemu i opet nema seksa J….

Dakle, vas ste dvoje ljudi koje se vole i apsolutno poštuju, spremni ste živjeti cijeli život zajedno, ali imate oprečna mišljenja o tome pod kojim ćete imenom to učiniti…

Ovaj je problem indikativan i vrlo važan za vaš budući zajednički život, zato što će pokazati kako ćete se nositi s problemima, odnosno stvarima do kojima je oboma jednako stalo. Pretpostavljam da je do sada obično netko popuštao, a to obično bude onaj kome do toga nečega (u tom trenutku ili općenito) nije toliko stalo, bez obzira tko to bio.

Međutim, sada ste naletjeli na nešto što vam jednako puno znači – pri tome naglašavam da je posve nebitno radi li se o promjeni prezimena ili odabiru boje za zidove, odnosno mački ili psu, imanju ili nemanju djece ili sukobu oko marke usisavača – radi se samo o tome hoćete li naći način da taj sukob mirno riješite, ili ćete se ukopati svatko u svoj rov, pa jao si ga onome tko promoli glavu na Ničiju zemlju.

Samo da znaš, potpuno razumijem tvoju želju da te budući muž prihvati takvu kakva jesi i smatram da je posve u redu da - ako ti uzmeš njegovo - on doda tvoje prezime, ali vjeruj mi – poznajem samo jedan par koji je to doista učinio. . Što naravno nikako nije razlog da ih ne bude više….

Ne računam tatu mog dobrog prijatelja koji je uzeo prezime svoje supruge zato jer se prezivao…. No dobro, imalo je neke veze s vršenjem nužde. Velike.

Međutim, ono što ja iz tvog pisma iščitavam je činjenica da je tvoj dečko iz tradicionalne, pa vjerojatno i konzervativne obitelji i njemu je očito vrlo važno da se vjenčate u crkvi, ždrokate do debelo iza ponoći odjeveni u robu u koju inače nikada ne biste, u društvu ljudi koje ne smatrate baš “užom obitelji”, uz glazbu koju možda baš ne smatrate svojom – i on to vrlo vjerojatno želi točno tako napraviti ne radi sebe, nego radi obitelji – kao što su to napravili mnogi prije njega, a napraviti će i mnogi poslije njega…..jer “tako je oduvijek bilo”. S druge strane, možda te je baš ta njegova odanost obitelji privukla - ali ti bi da sada njegova obitelj budeš ti i eventualno, možda, neka buduća djeca, a ne ti tradicionalisti koji su ga podigli.

To ti načelno tako ne ide – čovjek koji je odan obitelji, odan je obitelji – bez obzira radi li se o “staroj” ili “novoj” – u ovom bi se slučaju morao odreći jedne od njih i u tom ga smislu stavljaš pred gotovo nemoguć zadatak. Naime, ne vjerujem da je njemu osobno tako strašno stalo da ti imaš njegovo prezime i da zbog toga ne može ući u kompromis tipa – ja tebi moje, ti meni tvoje. Vjerojatnije je da njegovi to ne bi mogli shvatiti, a ljudi kada nešto ne mogu shvatiti, onda obično odaberu da to niti ne prihvate. Tužno, ali tako je.

S druge strane stoje tvoji, vrlo valjani (i da, feministički) argumenti kojima osobno ne nalazim nikakve mane – ne vidim zašto bi se uvijek žene morale lišavati svog prezimena, pogotovo danas kada preuzimanje prezimena ne podrazumijeva posjedovanje neke osobe, a dodavanje prezimena (barem kod žena) je već posve uobičajeno, odnosno smatram da te tvoj dečko treba prihvatiti takvu kava jesi. Kao i ti njega. I upravo tu dolazi do tog “kratkog spoja”, kako si sama rekla.

Ukratko, ti imaš osjećaj da bi te njegovo pleme moglo apsorbirati, a on ima osjećaj da bi ga moglo odbaciti.

Eto zašto sva ljudska društva imaju neki oblik arbitraže; plemenskog starješinu, zakone, suce i porotu, demokraciju ili diktatore, te naravno – dvoboje, duele, sukobe, ratove i etnička čišćenja.

Ok, malo pretjerujem, ali samo malčice.

Elem, ako je oboma tako jako stalo jednome do drugoga, ali ovo je “stvar principa” oko koje se nikako ne možete dogovoriti, a pri tome ne želite da vam onaj drugi postavlja uvjete – dragi moji – imate čak dva rješenja:

a.) bacajte novčić - em ćete tako imati jednake šanse za pobjedu, em nećete ući u brak s osjećajem da vas je netko uvjetovao. Znam da zvuči suludo, ali bar nitko neće biti kriv.

b.) nemojte se vjenčavati – možete živjeti zajedno i nevjenčani - danas to baš i nije neobično. Odanost, požrtvovnost, potpora, biti „tu“, skupa prionuti i stvarati, voljeti se, podržavati, činiti ljepšim život onom drugom – sve to je to naravno moguće ostvariti i bez ulaženja u brak – ali ne s čovjekom koji drži do tradicije i običaja.

Uostalom, ne zaboravi - ako jednoga dana budete imali dijete, morati ćete ipak odlučiti koji će biti redoslijed prezimena :).

I na kraju, imaj na umu da se ne vjenčavaš samo s onim kojem si se voljna “bezuvjetno zavjetovati na ljubav do kraja života”(tvoja formulacija), već i s njegovom obitelji, sviđalo ti se to ili ne. A vjenčanje je samo prva u nizu stvari u koje će tvoje novostečeno “pleme” zabosti nos. Naravno, isto vrijedi i za njega i tvoju obitelj.

Ali ako već sada jedno drugome postavljate uvjete, stvarno mi nije jasno kako se kanite jedno drugome “bezuvjetno zavjetovati”?

p.s.

kako biste izbjegli dodatnu svađu, evo pravila igre:

1. glava – ti dobijaš

2. pismo – on dobija