Ali ne prolazi. Dođeš negdje i ljudi koji su nekad pričali o slabo poznatim alternativnim bendovima, sad ti pričaju o slabo poznatim jelima. Upališ televizor, a tamo sportsko-kuharski program. Mediji izvještavaju – 'Zbog najgoreg sushija ispala Ines', 'Palfija je slasna patka odvela u finale', 'Sprema se dramatični rasplet' – a taj dramatični rasplet u superfinalu općeg kuharstva u Hrvata, pod licencom MasterChefa, dogodit će se, pretpostavljam, u vrijeme blagdana pa će se kuhati na sve strane, i doma i na televiziji, jedva čekam. Odbrojavam! Čovječe, superfinale!

Hoće li tada biti gotovo?

Ma nema šanse.

A sve je počelo onako naivno, čini mi se, s 'Kruškama i jabukama' na izmaku devedesetih, gdje su me čak par puta bili zvali da glasam, tj. podižem 'kruške' i 'jabuke'. Lukavo je bilo to s kruškama i jabukama, naprosto ti se činilo da u tome nema ništa ozbiljno. No, bila je to samo prijelazna faza u kojoj se kao voditelj povremeno pojavljivao i Oliver Mlakar koji je još sedamdesetih vodio 'Male tajne velikih majstora kuhinje' sa Stevom Karapandžom, a svaka je emisija u dramatičnom raspletu imala ono: 'I jedna žlica vegete…' Danas, naravno, više ne smiješ spomenuti vegetu (bolje ti je reći da čitaš idiotsku knjigu ili slušaš najgoru kuruzu) jer to je industrija, ukus iz doba kad smo još imali industriju, dok nam je danas ukus deindustrijaliziran, i kad bi neki natjecatelj u sportsko-kuharskom programu rekao – 'I jedna žlica vegete' – bio bi valjda doživotno diskvalificiran zbog dopinga.

Da je stvar s kuharstvom i kulinarstvom u Hrvatskoj postala ozbiljna moglo se shvatiti kad se pojavio onaj show u kojem neki Francuz špota radnike po restoranima koji se još nisu stigli reformirati, zbog čega pomalo špota i vlasnike, te se emisija zove 'Jezikova juha'. Tu je postalo jasno da je kulinarski diskurs u tranziciji avansirao od umilne, smiješno-simpatične faze 'Krušaka i jabuka' do faze autoriteta i učenja pameti. Nakon što se pojavio Francuz prestao sam pozivati ljude na večeru jer me postalo malo strah da će mi neki autoritet – jer svi su postali pomalo autoriteti – doći doma i reći: 'Šta je ovo? Na šta vam to sliči? Jeste li možda dodali i vegetu?!' Dobro, pretjerujem, ne govori se to tako, ali što jest jest – neki mi se strah nakon tog Francuza pojavio, jer sam shvatio da sam nereformiran, a da kuharstvo prelazi u fazu napada.

Pritom je Francuz, kao svaki drugi stručnjak, imao i moralnu prednost jer on nama, nereformiranim seljačinama, želi samo dobro. On 'putuje Hrvatskom posjećujući restorane koji imaju problema', njegov je 'zadatak pomoći vlasnicima i osoblju da restoran učine uspješnim', on želi da postanemo konkurentniji, u tom kontekstu on spominje otkaze i šefovima kuhinje daje kulinarske savjete poput – 'Želim da od sutra budete puno oštriji prema osoblju' – ukazujući se kao kuhinjska inkarnacija neoliberalnog reformatora. Zanimljiv primjer kako smo okruženi ideološkim porukama u zabavnom programu.

Ima toga još u našem kuharstvu i kulinarstvu.

Cijeli ovaj trend može se, naime, promatrati i u kontekstu stvaranja nove hrvatske (više)srednje klase. Nekoć slabo raslojeno društvo u kojem su svi jeli s vegetom, mora se raslojiti i ukusom, ne samo materijalno. Ako ne znaš koliko se miješa riža i koliko se stejk marinira, teško da si punopravni pripadnik nove građanske klase. Malo škripiš, braco. Zato ljude treba educirati kako bi se mogli razlikovati od onih koji ne znaju finese – to je ono što Pierre Bourdieu (jedan bitno drukčiji Francuz) zove 'distinkcijom', klasnim razlikovanjem putem ukusa. 'Umijeće pijenja i jedenja nedvojbeno ostaje jedno od rijetkih područja na kojima se pučke klase izričito suprotstavljaju legitimnom umijeću življenja', piše Bourdieu. Kod nižih slojeva bitna je količina, hranjivost, supstancija, a prema višim slojevima prednost preuzima forma, što u turbo-mondenim restoranima ide gotovo do apstrakcije, sve dok vam konobar s tanjura pompozno ne podigne poklopac da biste ugledali nekakvo govance.

'Granica koja naznačuje raskid s pučkim odnosom prema hrani nedvojbeno prolazi između radnika i službenika', piše Bourdieu, no u nas je – zbog manjka utabanog klasnog odgoja – stvar dosta kompliciranija. Jer evo, za blagdane će opet svi jesti masno, zasitno i puno, skoro kao da se ništa nije promijenilo – džabe i superfinale!

Ipak, ne svi. Na pisanje ovog teksta ponukao me slojeviti performans 'Recept' Siniše Labrovića koji je prošlog ponedjeljka u Galeriji Vladimir Nazor skuhao 300 porcija graha, pomiješao publiku iz pučkih kuhinja (gdje je oglasio događaj) i kulturnjake, te im s govornice, u odijelu i kravati, poput referata čitao vrhunske recepte.

Vidio sam to kao ironično naličje našeg kulinarstva i svih njegovih 'malih socijalnih tajni'. A ljudi iz pučkih kuhinja, jedući grah, Labrovića kao da nisu ni slušali ni čuli: uopće nisu gledali prema njemu.

To je jedno od prava koje im je ostalo: da ostanu u stvarnosti.