KOMENTAR SLAVENKE DRAKULIĆ

Što je uzrok neredima u Velikoj Britaniji?

14.08.2011 u 09:00

Bionic
Reading

Sudeći prema najnovijim vijestima iz Velike Britanije, čini se da su ogromne policijske snage, koje je na ulice u pobunjenim gradovima i kvartovima Velike Britanije nakon tri dana divljanja uputila vlada premijera Davida Camerona, konačno ovladale nemirima. Palež, razbojstva, divljanja i pljačke su zaustavljeni, a posljedica je nekoliko mrtvih i oko tisuću i pol uhapšenih. Osnovan je i fond za obeštećenje

Slijede analize jer, iako za nasilje nema opravdanja, valja odgovoriti na pitanje tko su ustvari bili pobunjenici i protiv čega ili koga su se sve bunili? Drugim riječima, je li divljanje imalo političko značenje ili su neredi

uglavnom imali obilježje pljačkaškog pohoda na statusne simbole današnjice?

Za Camerona ovo pitanje ne postoji, za njega su to bili samo kriminalci i gotovo. Tome u prilog svjedoče uništene i opljačkane prodavaonice, uglavnom one elektronske robe – iako su usput stradale i mnoge druge, opljačkane su uglavnom baš te. Jedna od emblematičnih slika ovih najnovijih nemira – pored zapaljene zgrade iz koje iskače očajna žena - upravo je slika mladića s kapuljačom koji kradu elektronske aparate.

Konzervativni komentatori idu još i dalje pa pišu da je pobuna krajnji rezultat državne intervencije u život pojedinaca i to kroz sistem subvenciniranja zdravstva, školstva, socijalnih beneficija itd. ( tzv.welfare state). Prema njihovoj interpretaciji, ovaj sistem u Britaniji ustvari ubija bilo kakvu individualnu inicijativu u ljudima koji su naprosto naučeni da sisaju državu i radije žive od pomoći, nego da sami potraže rješenja. U prilog tome navode broj od oko milijun useljenika iz istočnoeuropskih zemalja koji su ipak svi našli posao. Dakle, posla ima - kad se hoće raditi.

Naravno da konzervativcima nije u prvom planu siromaštvo te mase, nego njihova rasna pripadnost, činjenica da najvjerojatnije dolaze is imigrantske sredine, iz raspadnutih obitelji, da su ispali iz sistema obrazovanja, da žive na ulici, da su odrasli bez čvrstih moralnih vrijednosti kao što je poštovanja autoriteta… Zanimljivo je da je lumpenproletarijat, naziv koji je koristio Karl Marx, ponovo ušao u modu.

No drugi ne misle da je za nemire i divljanje welfare sistem dovoljno objašnjenje. Naprotiv, lijevo orijentirani komentatori drže da je reduciranje beneficija urodilo rastom, pa i ovom provalom nezadovoljstva. Cameronova je vlada, naime, uvela dramatične rezove u školstvu, zdravstvu i socijalnim davanjima pa su siromašni postali još siromašniji, a jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju sve se više povećava.

Njima se čini da je ovo pobuna siromašnih protiv laissez-faire kapitalizma, odnosno konzumerizma kao vladajućeg sistema vrijednosti u kojem neke stvari naprosto moraš posjedovati da bi stekao društveni status. A šanse da se mladi ljudi iz imigrantskog miljea zaposle, pristojno žive i zarađuju pa tako zadovolje svoje statusne potrebe, zbog ekonomske i financijske krize iz dana u dan su sve manje. Oni se već unaprijed osjećaju žrtvama. Dakle, kažu oni, u pozadini nemira su ekonomsko-socijalni problemi koji ovu zemlju tište već godinama.

A tu su i oni koji ističu da su ovo prvi post-politički nemiri, naime nemiri u kojima nema izričitih političkih zahtjeva, nego su izraz općeg nezadovoljstva mladih, njihovih frustracija, straha od budućnosti, nemoći da se nešto promijeni i osjećaja beznađa. I nitko od svih njih zapravo nije u krivu.

Spriječiti nemire povećanom represijom ima samo kratkotrajni učinak. Nije velika mudrost zaključiti da se, dugoročno gledajući, slični nemiri mogu spriječiti samo tako da se uklone njihovi uzroci. Nakon policije koja je uvela red, britansko društvo očigledno mora poduzeti niz mjera kako ne bi došlo do novih uličnih nereda jer sve veće raslojavanje, siromaštvo i frustracije neće nestati sami od sebe. O mjerama koje treba poduzeti će odlučiti političari, na koje bi javno mnijenje trebalo imati utjecaja.

Zato razlike u mišljenju oko uzroka nemira nisu samo prazna naklapanja intelektualaca i novinara različitih političkih usmjerenja, nego upravo pokušaji da se kreira javno mnijenje koje će utjecati na smjer političkih odluka. U kontekstu najnovije situacije na rubu sloma financijskog sistema, pitanje je koliko vlada uopće ima manevarskog prostora. I koliko je samo na vladi da ih rješava? Analitičari se možda razlikuju u razlozima koji su doveli do ove najnovije situacije, ali se svi slažu u jednome, a to je da je britansko društvo u ozbiljnoj krizi.