Europsku uniju obično se smatra predvodnicom takozvane zelene transformacije, odnosno prelaska na obnovljive i održive izvore energije. Unija je posljednjih godina sama sebi zadala niz izrazito ambicioznih ciljeva u pogledu povećanja udjela obnovljivih izvora u proizvodnji struje i grijanju, smanjenja ispuštanja stakleničkih plinova te prestanka pripuštanja novih vozila s motorima na unutarnje sagorijevanje na ceste. Međutim odvažni ciljevi i zamisli suočili su se kako s nemogućnošću znanosti i tehnologije da dovoljno brzo isporuči željeni skok u postugljičnu budućnost, tako i s vrlo različitim energetskim i geopolitičkim interesima država članica
Prošloga tjedna Europska komisija postigla je dogovor kojim se olabavljuju, odnosno mijenjaju kriteriji po kojima se neki izvor energije može smatrati obnovljivim i održivim. Premda je isprva smatran prljavom tehnologijom, na sličnoj razini s naftom, sada se plin smatra prijelaznom tehnologijom koja može na održiv način zamijeniti ugljen i naftu ako se drži ispod zadanih graničnih vrijednosti emisija stakleničkih plinova sve do 2030. godine. Zelenu markicu dobivaju i nuklearne elektrane te će se moći graditi sve do 2045. godine, a od 2025. nove nuklearke moraju koristiti takozvana goriva tolerantna na nezgode (accident-tolerant fuels, ATF), koja predstavljaju nova, sigurnija rješenja za pogon nuklearnih postrojenja kako u normalnom radu, tako i u slučaju potencijalnih problema u radu. U projektima za nove nuklearke također se mora osigurati plan sigurnog skladištenja nuklearnog otpada do 2050. godine.
vezane vijesti
Rasplinjavanje
Cijene plina neumoljivo rastu, a raste i bojazan da bi eventualni novi ratni sukob u Ukrajini zaoštrio situaciju na plinskom tržištu. Upravo je Njemačka bila ta koja je potaknula Europsku komisiju da prihvati plin kao prijelaznu tehnologiju prema zelenoj, postugljičnoj budućnosti, i upravo ta država članica Unije nevoljko će pristati na to da eventualne najstrože sankcije Rusiji uključe i tržište energenata. Sjeverni tok 2 još, doduše, nema uporabnu dozvolu, no u slučaju prekida dotoka plina iz Rusije preko ukrajinskog ozemlja dobio bi još više na značenju. Nasuprot tome, američki i zaljevski dobavljači ovog energenta užurbano rade na pružanju alternative Europskoj uniji kako ne bila ovisna o ruskome plinu.
Plin je dio energetskog 'miksa' u skoro svim članicama Unije, no u nekolicini njih je izrazito važan. Nizozemska skoro dvije trećine struje dobiva iz plina (s tendencijom smanjivanja i okretanja zelenijim izvorima poput vjetra i valova), no ne ovisi ni o Rusiji ni o Americi ili zaljevskim monarhijama jer vlastitom proizvodnjom zadovoljava sve potrebe.
Premda je Finska gotovo potpuno ovisna o Rusiji kao dobavljaču plina, treba podsjetiti da se u u toj zemlji samo pet posto struje dobiva iz plinskih postrojenja dok je u Bugarskoj taj udio šest posto, u Rumunjskoj 18, a u Slovačkoj 13 posto. Jedino Latvija, baltička zemlja i članica NATO-a s ne odveć dobrim odnosima s Rusijom, doista ima velik udio plina u ukupnom energetskom 'miksu' (39 posto), stoga se može smatrati državom članicom koja značajno ovisi o ruskom plinu i daljnjem razvoju odnosa između Rusije i Europske unije.
Zahvaljujući hidroelektranama, koje su se i do sada smatrale čistim izvorom energije (premda ne nužno i okolišno neutralnim zbog utjecaja na lokalna staništa, stvaranje akumulacijskih jezera i slično) i niskom udjelu ugljena, može se ustvrditi da je Hrvatska već sada, po pitanju energetike barem, prilično ekološka zemlja. Međutim podosta je ovisna i o plinu. Hrvatska 68 posto svojih plinskih potreba zadovoljava dobavljanjem iz Rusije, premda je još 2018. omjer domaćeg i ruskog plina bio uravnotežen – 45 posto dolazilo je iz domaćih, a 44 posto iz ruskih izvora. Ovo pokazuje da naša zemlja spada u manju skupinu država članica Europske unije koje su poprilično oslonjene na ruski plin, stoga i potencijalno ranjive u slučaju ratne eskalacije na istoku kontinenta i dodatnih poremećaja na tržištu energenata.
Atomsko doba
Kao što je Njemačka lobirala za plin, tako je to u Bruxellesu Francuska radila za nuklearne elektrane. Francuska je sa svojih 56 nuklearnih elektrana druga po gigavatsatima proizvedene struje u svijetu dok će Njemačka ove godine ugasiti svoje preostale tri nuklearke. Odmak (u ovom slučaju ustvari zaokret) od nuklearne energije Berlin je napravio pod Angelom Merkel, a konačni udarac zadala je nova semaforska koalicija u kojoj su Zeleni bili i ostali najsnažniji protivnici korištenja nuklearne energije. Ne treba zaboraviti da je ta stranka u biti i nastala iz mirovnog i protunuklearnog društvenog pokreta kasnih sedamdesetih. Osim Francuske i njoj susjedne Belgije, nekoliko je država članica iz takozvane Nove Europe koje se uvelike oslanjanju na nuklearke, što ruši uvriježeni dojam da je taj dio Europe snažno ovisan o (ruskom) plinu. Napredak u nuklearnoj tehnologiji, ali i sporiji nego što je to očekivano iskoraci u tehnologijama koje se oslanjaju na sunce i vjetar, dali su novi život nuklearkama, usprkos tome što je HBO-ova uspješnica o katastrofi u Černobilu ponovno u fokus stavila potencijalne neželjene posljedice uporabe ovog izvora električne energije.
Nama susjedna Slovenija planira gradnju novoga bloka NE Krško. Izgradnju Krškog izvorno su popola financirale Slovenija i Hrvatska, no sada se naša zemlja tek u manjem dijelu oslanja na povremeni dodatni uvoz struje koja dolazi iz ove elektrane. Međutim ono što čudi jest to što se u Hrvatskoj nije povela ozbiljnija javna rasprava o izgradnji Krškog 2, posebice uzme li se u obzir to da su austrijske okolišne udruge već izrazile određene bojazni zbog tog projekta, a ta se lokacija nalazi na istom trusnom području kao i Zagreb. Naposljetku, pitanje skladištenja nuklearnog otpada na lokalitetu Trgovska gora pokraj Dvora (također trusnom području) već neko vrijeme opterećuje odnose s Bosnom i Hercegovinom.
Ugarci ugljena
Najveći svjetski proizvođač i potrošač ugljena je Kina, u kojoj preko šezdeset posto struje dolazi od mrkog kamena. U Hrvatskoj su ugljenokopi odavno stvar prošlosti premda je u jednom od njih krenuo prvi otpor Mussoliniju. Međutim ugljen je i dalje važan energent u nekoliko država članica Europske unije. Usprkos tome što je često, barem u retoričkom smislu, predvodnica borbe za ekološki prihvatljivu budućnost, Njemačka i dalje 23,7 posto svoje struje dobiva iz termoelektrana na ugljen. U srednjoj pak Europi, u zemljama Višegradske skupine, proizvodnja struje izrazito se oslanja na ugljen, pa tako u Poljskoj 70 posto električne energije dolazi iz tog izvora, a u Češkoj 40 posto. U tim zemljama zatvaranje rudnika bit će osjetljivo socijalno i ekonomsko pitanje, a u slučaju Poljske posljednje zvono za ovaj definitivno prljavi energent moglo bi otvoriti dodatnu bojišnicu tamošnje izvršne vlasti prema Bruxellesu, s kojim su ionako već nekoliko godina u prijeporu oko niza pitanja, od pravosuđa do bioetičkih javnih politika.
Spojene posude
Oni koji su odrastali devedesetih godina možda će se prisjetiti crtića ekološke tematike 'Captain Planet', u kojemu su se tinejdžeri sa svih kontinenata, udruženi oko istoimenog superjunaka, borili protiv raznih zlikovaca koji su zbog brze zarade zagađivali razne rijeke, šume i doline. Na pomalo jednostavan i naivan način, ovaj serijal koji je išao na Cartoon Networku u udarnim terminima promicao je poruku da odnos čovjeka i okoliša treba dugoročno promišljati i da je potrebno nadvladati suprotstavljene partikularne interese kako bi se na adekvatan način suočilo s rizicima što nadilaze državne granice.
