Impresivan dugometražni prvijenac Zimska braća, islandskog redatelja Hlynura Pálmasona, nastavak je sage o islandskom filmskom čudu posljednjih godina. Začudna komorna priča o neprilagođenom mladiću u zabačenom rudarskom kampu ne uklapa se u nikakve žanrove i kategorije te preciznom posebnošću atmosfere evocira filmove majstora poput Tarkovskog, Hanekea, Lyncha... Film je na rasporedu u četvrtak, 16.11. na Zagreb Film Festivalu, a tim povodom donosimo intervju s redateljem
Atmosfera koju ste stvorili u Zimskoj braći ukorijenjena je ponajprije u vizualnosti stila. Koliko su Vam filmske slike integralni dio već pri samom pisanju scenarija?
Kada sam počeo raditi na ovom filmu i dublje „kopati“, stvari su se počele događati i slagati istovremeno. Slike i zvukovi, pokreti i dijalozi izranjaju i stvaraju svijet koji pokušavam izraziti te biti iskren u njemu. Dijalozi su jednakovrijedni vizualnim elementima, temperament filma odgovara glazbi, gluma prostoru i tako dalje. Sve nabrojane stvari su mi vrlo bitne kako bih mogao vidjeti i čuti film koji ću napisat u scenariju. Paralelno pišem priču i razvijam ostale filmske elementa, pa sam tako, primjerice, vrlo rano tijekom pisanja prisutan i na samoj lokaciji snimanja.
Da li Vam je pritom oslananje na toliku osobitost boja, tekstura i svjetla, teških zvukova i utopljene glazbe, posebnog kadriranja i supostavljanja kadrova, bitniji dio građenja svijeta nekog lika od priče same?
Svaki film ima određeni temperament te često odgovara i komunicira s protagonistom ili jezgrom filma i atmosferom. Film je za mene iskustvo i vrlo je bitno da svi dijelovi na kojima radim izražavaju što film „želi“. U filmu postoji koherentni narativ, ali narativnu liniju vidim ponajprije kao granu drveta koja se organski kreće u različitim smjerovima, nego nešto što samo slijedi priču koja se mora objasniti. Više me zanima stvoriti iskustvo nego pričati činjenice.
Gledajući film osjetio sam mješavinu veličanstvenosti filma, nelagode i bizarnosti kakvu, primjericem, možemo pronaći u filmovima Andreja Tarkovskog, Michaela Hanekea ili Davida Lyncha. Čiji su filmovi najviše utjecali na Vas?
Sve njih volim i još uvijek se sjećam kad sam prvi put u kinu gledao Stalkera: totalno me „raznio“. To je osobni film u najboljem obliku, duboko osobni. Uvijek sam imao odlična iskustva i s drugim autorima, a na mene osim filmaša utječu i mnogi pisci, pjesnici, slikari, kao i obitelj i svakodnevica. Ako bih trebao navesti inspiraciju za Zimsku braću, bio bi to Buster Keaton. Uživam u dubokoj ozbiljnosti njegovih filmova, ali i zaigranosti. Također, sviđa mi se koliko su mu filmovi „tjelesni“.
Zašto ste se odlučili snimati na 16mm formatu i kako je pri tome tekla suradnja sa snimateljicom?
To je mali format koji filmu odlično odgovara i već otprije sam radio na 16mm sa snimateljicom Mariom Von Hausswolff, tako da smo jako dobro znali njegove prednosti i mane. Smatrali smo da bi se dobro uklopio u temperament filma jer je prekrasan i pomalo krut, dobar za nijanse boja kože te volimo kako reagira na promjenjive svjetlosne uvjete. Maria i ja već dugo surađujemo, isto kao što su mi stalni suradnici montažer Julius Krebs Damsbo, producent Antonom Máni Svansson i oblikovatelj zvuka Lars Halvorsen. Svi su oni moji bliski suradnici koje vrlo rano uključujem u proces stvaranja.
Koja ste pravila postavili kod skladanja glazbe za film?
Zamolio sam skladatelja Tokea Odina da stvori glazbu za film jer sam već čuo njegove skladbe za sintisajzer, a on ima vrlo osobit, drukčiji zvuk. Osjećao sam da bi Zimska braća trebali zvučati, kao i izgledati, osobito pa mi je blo lako odabrati njega. Nekoliko snimki koje je otprije napravio su mi se slagale s filmom i odatle je krenulo: snimali smo u mojem atelijeru kad bih montirao s Juliusom. Toke bi svirao, a ja bih mu odgovarao koliko glazba komunicira s filmom.
Je li samo snimanje bio prostor za improvizaciju?
Uvijek u svojim pripremama pokušavam biti vrlo temeljit zbog toga da bih mogao biti što kreativniji na samom snimanju. Moram biti jako pripremljem da osjetim što se događa na snimanju i odlučujem da li mi je to zanimljivo i poticajno. Volim improvizaciju u pripremi, ali puno manje na snimanju. Doduše, mjesta za improvizaciju i tamo uvijek ima pa je svaki posljednji pokušaj snimanja neke scene prilika za glumce i ostale da urade što žele.
Glavni glumac Elliot Crosset Hove je zaista nosivi stup flma. Koliko je zahtjevno bilo pronaći odgovarajućeg glumca za takav lik?
Film je napisan s njim kao vodiljom i počeli smo surađivati prije nego sam počeo pisati scenarij. Rekao sam mu da želim snimiti dugometražni film koji se zove Zimska braća i da želim njega za protagonista, na što je on jednostavno odgovorio, „Super, ajmo!“. Zaljubio sam se u njega na prvi pogled i mislim da ima poseban karakter koji je istovremeno krhak i brutalan. To je mi je, kao umjetniku, vrlo poticajno i uzbudljivo za suradnju.
Jeste li trostruku funkciju scenarista, redatelja i producenta preuzeli iz želje da zadržite umjetničku kontrolu nad filmom ili Vam se činilo da ćete sami brže „iznijeti“ cijeli projekt?
Mislim da se te tri funkcije jednostavno stapaju jedna u drugu tako da bih radije rekao da sam umjetnik, filmaš koji je napravio film s bliskim suradnicima. Za mene je bitno da budem dio cijelog procesa kako bih gurao projekt u pravom smjeru. Moj poriv u poslu i životu je strast i želja da se istraži nepoznato, tako da nikad nisam imao potrebu za gotovim scenarijem ili adaptacijom, ali ću možda jednog dana to učiniti kad se umorim od samog sebe i vlastitog glasa.
Smatrate li svoje kratke filmove stilskim predlošcima za Zimsku braću?
Da, to je produžetak izraza na kojem sam radio i u svojim kratkim filmovima. U filmskoj školi sam imao četiri godine da pronađem svoj glas i naučim komunicirati na način koji mi se čini iskrenim prema samome sebi. Još nisam gotov s kratkometražnim formatom, samo mi se čini da mi kraći filmovi bolje funkcioniraju u muzejskim prostorima nego na festivalima. Dugometražni filmovi se snimaju za kino: za mrak sa zvukom posvuda. Za mene nema ništa moćnije.
Što sljedeće planirate snimiti?
Radim na svojem drugom dugometražnom filmu koji se zove Bijeli, bijeli dan i govoriti će o bijesu i strahu koji ostaje sa živima nakon što izgubite nekoga bliskog. To je drama s misterijom, klevetanje mrtvih i, paradoksalno, naricaljka: priča o ljubavi i mržnji. Počeli smo snimati prvu scenu prije godinu i pol, a potrebno nam je dvije godine za nju, nakon čeg će glavnina snimanja krenuti u kasno ljeto 2018. Producirat će ga moj prijatelj Anton Máni Svansson, a protagonista će glumiti izvrstan islandski glumac Ingvar E. Sigurðsson.