Kad je Andrea Zlatar Violić ušla u svoj ured u Ministarstvu kulture, dogovorili smo intervju. Ostavila nas je pred vratima da čekamo pola sata nakon dogovorenog vremena, a kad smo ušli, dočekala nas je potpuno sređena ministrica. Uz nju je bila šminkerica, a na stolu šminke kao da ste došli u kozmetički salon. Iznenađujuća je bila spremnost tek imenovane ministrice da među svoje obaveze pridoda i šminkanje koje joj, bilo je očito, nije bilo nimalo drago.

Pet godina kasnije Andrea Zlatar Violić u intervjuu koji je dala Globusu 11. veljače, prvom nakon što je otišla s ministarske pozicije, a potom i doživjela tešku nesreću prilikom pada s terase, spominje šminku. U intervjuu kaže: ‘Nikad se nisam naučila šminkati, i to ne zato što bih imala nešto protiv toga, nego zato što mi se to činilo kao gubitak vremena.'

Zašto je to šminkanje bitno za priču o Andreji Zlatar Violić, ako o njoj govorimo kao o političarki i bivšoj ministrici kulture koja je nakon otkrića propusta koje je učinila podnijela ostavku? Kakve veze imaju make up i ministarska fotelja?

Andrea Zlatar Violić baš je preko tog detalja tada, vjerojatno potpuno svjesno, potom i u recentnom Globusovu intervjuu, napravila ono što se rijetko sreće na domaćoj političkoj sceni.

Otkrila je da je ranjiva, da ju je politička arena iscrpila do iznemoglosti, da se liječi i pokušava ustati, pripremiti se za povratak na fakultet, u svoju sobicu iza čijih je vrata ne čeka šminkerica.

Pokazala je da je bila (i ostala) svjesna raskoraka između funkcije i ljudskosti. Priznala je sve svoje neuspjehe te preko njih razobličila okrutnost s kojom se susreće čovjek koji želi mijenjati svijet. No i da politika, u okvirima u kojima pleše u Hrvatskoj, za to nije pogodan medij. Na pitanje žali li što se uključila u izvršnu vlast odgovara: ‘Ne, nije mi žao jer bih cijeli život žalila što nisam probala.'

Važnost intervjua u kojem je Andrea Zlatar Violić otvoreno govorila o najintimnijim borbama prvenstveno je u dosljednosti koju otkriva jedno ljudsko biće, pritom svjesno vlastitih pogreški, potom i zbog toga što pokazuje kako se s time nosi ne kriveći druge.

Za razliku od prakse upravljačkih elita u Hrvatskoj, Andrea Zlatar Violić otvorila se do te mjere da u intervjuu na pitanje ‘a gdje ste pogriješili?’ odgovara: ‘Na dnevnoj bazi.'

Na pitanje kakvu pouku izvlači nakon fizičkog i, jasno je iz njezinog odgovora, emocionalnog sloma, odgovara: ‘Pouka koju sam izvukla jest da puno više nego prije cijenim život i ljude ponaosob. Uz posao provodim svaku minutu, pa evo i sada, čim mi je bolje, radim. Uvijek me goni misao da radije pročitam još deset stranica umjesto da brišem prašinu. No tu sam zakidala ljude, i svoju obitelj i prijatelje, a to nije bilo dobro. Svoj posao doživljavam kao poziv u kojem mi je glavni motivator strast. Tu pouka također postoji, ali nisam sigurna da sam je usvojila. Pitajte me za godinu dana držim li se toga da svaki dan prošećem, ne ostanem gledati treći film zaredom ili čitam dugo u noć. Ne mogu vam garantirati.'

Andrea Zlatar Violić na ministarsko mjesto u vladi Zorana Milanovića došla je s aurom cijenjene i voljene profesorice književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Znanstvena biografija bila joj je kredit kod velikog dijela kulturne scene i priskrbila joj je poštovanje šire javnosti. Na njezine padove scena je šutjela, a ona, opet valjda iz strasti, iz želje ‘da proba’, nije otišla iz Runjaninove na polovici mandata, kad je javnosti obznanila da je srezani proračun kojim upravlja ‘zastrašujući’, a situacija u kulturi ‘katastrofalna’. U zastrašujućem i katastrofalnom kontekstu, pokazat će se, ostala je sama.

Premijer Milanović, kaže Zlatar u intervjuu, s njom je tada kratko razgovarao, a odluku o tome da podnese ostavku ostavio je koalicijskim partnerima. Zamislite situaciju u kojoj vas šef tako glatko, izražavajući žaljenje, naprosto otpili jer će to riješiti koalicijski partner, HNS.

U politici je Andrea Zlatar Violić ostala sama kao i ona Andrea iz autobiografske knjige ‘Rječnik tijela’, koju je objavila kratko prije prihvaćanja ministarske funkcije. U njoj je u kurzivu ispisivala svoje dnevničke bilješke o tome kako bi pod okriljem noći odlazila u podrumsku sobu u kojoj bi slušala glazbu, čitala knjige, pisala.

Kao što je i unazad godinu dana boraveći u bolesničkom krevetu čitala žanrovsku literaturu, dnevno po jedan krimić, ‘i to zato što vas oni zbog fabule izoliraju od vanjskog svijeta. Tada sam bila osamljena, nesamostalna, nisam mogla hodati ni s hodalicom, a svijet literature strahovito mi je pomogao’.

U toj autobiografiji bijeg u fantastični svijet knjiga djeluje romantično, za razliku od razotkrivanja osamljene žene i bivše ministrice kao vapaja osobe koja tešku šminku svojih pretpostavljenih nije htjela izdržati.