U nekakvom idealnom društvenom scenariju u kojem operne premijere nisu dio rutinskog popunjavanja repertoara, rezerviranog uglavnom za ustaljenu, vremešnu publiku zagrebačkog HNK, 'Mazepa' Petra Iljiča Čajkovskog imala bi sve preduvjete da postane jednim od događaja sezone. Prije svega, radilo se o prvoj hrvatskoj izvedbi djela koje je svoju premijeru imalo u Boljšoj teatru 1884. Zatim, na dan premijere, 7. svibnja, slavila se 170. godišnjica rođenja ruskog skladatelja.

No uz prigodničarske motive, najveći potencijalni izazov izvedbe krije se upravo u statusu relativno slabo poznatog opernog naslova. Iako se 'Mazepa' povremeno izvodi na svjetskim opernim pozornicama, od Metropolitana do Marijinski teatra, ona je, posebice u hrvatskim uvjetima, poprilična terra incognita, kako za soliste, zbor i orkestar koji otkrivaju partituru tako i za redateljsku intervenciju. No iz intrigantnog scensko-glazbenog izazova nastala je razvučena četverosatna izvedba, glazbeno klimava i scenski posve neinventivna.

U djelu koja je nominalno zamišljeno kao tzv. povijesna opera, na tragu poznatijeg 'Borisa Godunova' Musorgskog, nadvladala je ipak sentimentalnost ruskog skladatelja koji je najviše prostora ostavio psihologiziranju i oslikavanju međuljudskih odnosa. Libreto, utemeljen na Puškinovoj poemi 'Poltava' (1828), donosi priču o povijesnim sukobima na početku 18. stoljeća između Švedske i Rusije. No umjesto nacionalističkog žara, Čajkovski je u operi prije svega usmjeren na ocrtavanje 'nemoguće ljubavi' između vremešnog ukrajinskog kozačkog hetmana Mazepe i mlade Marije Kočubej, kćerke veleposjednika, koja je uhvaćena između obiteljskih obveza i ljubavnih nagnuća. U pravoj romantičarskoj tradiciji, važnija je potresna priča od povijesne točnosti, pa je tako proizvoljno dodan lik mladog kozaka Andreja, zaljubljenog u Mariju, a neizostavni tragični kraj ostvaren je efektno kroz Marijinu somnambulističku uspavanku.

Režija Ozrena Prohića u kojoj mladi Andrej nakon izjave ljubavi otkopčava šlic i odlučno kreće prema objektu svoje žudnje, u kojoj ples na prijemu ukrajinskog velikaša prerasta u simulaciju skupnih orgija stilski bi se mogao nazvati blijedim odsjajem njemačkog smjera operne režije, koji se često naziva 'euro-trash'. Euro-trash produkcije uglavnom se iscrpljuju u provokaciji pod svaku cijenu, u samodopadnosti i proizvoljnom bježanju od libretističkih postavki.

U dotičnom stilskom pravcu smještaju se i video projekcije Ivana Faktora koje se iritantno i unedogled ponavljaju. Neinventivnoj režiji, koja ide više u smjeru plitke provokacije, a ne aktualizacije, svakako nije pomogla ni reciklirana scenografija s prijašnjih produkcija (Branko Lepen) ni kostimi (Petra Dančević) s neizostavnim referencama na period SSSR-a, koju u konačnici nisu bili nimalo prilagođeni protagonistima.

Osim vrlo dobro raspoloženog Luciana Batinića u ulozi Marijina oca Vasilija Leontijeviča i solidnog gosta iz Marijinskog teatra Vladimira Vanejeva u glavnoj ulozi Mazepe, premijerna solistička postava nije se iskazala. Tamara Franetović Felbinger nema ni približno dovoljna iskustva za središnju ulogu Marije, što se posebice očituje u završnoj sceni ludila, jednako kao i Luis Chapa za ulogu Andreja. Dirigent Mihail Sinkevič iz Marijinski teatra imao je nemali zadatak ovladati složenom partiturom i pojačanim snagama iz Orkestra oružanih snaga Republike Hrvatske. U neprestanom kontrastiranju grandioznih i intimističkih trenutaka nedostajalo je ujednačenosti i kohezije.

Ukratko, postavljanje 'Mazepe' svakako je pohvalan repertoarni iskorak zagrebačkog HNK. No Čajkovski je, kao i publika, zaslužio mnogo bolju rođendansku proslavu.