Slavni mađarski pisac Péter Nádas gostuje večeras na Festivalu svjetske književnosti na tribini Razotkrivanje.

Autor je brojnih zapaženih romana, zbirki novela i kratkih priča, drama i eseja. Osim spisateljskim radom, bavio se i novinarstvom te radio kao fotograf i urednik. Nakon prvih zbirki priča, 'Biblija' (1967.) i 'Traženje ključa' (1969.) objavljivanje njegova prvog romana 'Kraj obiteljskoga romana' (1977.) dugo je priječila mađarska cenzura.

Međunarodni je ugled stekao 'Knjigom sjećanja' (1986.), psihološkim romanom pisanim na tragu Prousta, Thomasa Manna i magičnoga realizma.

Kod nas je nedavno izašao njegov monumentalni roman 'Paralelne pripovijesti', kojeg je objavila Fraktura u genijalnom prijevodu Xenije Detoni. S autorom smo razgovarali o samom romanu ali i o ljubavi, moralu, slobodnoj volji, omiljenoj literaturi…

Mađarska književnost doživljava u posljednje vrijeme iznimno pozitivnu svjetsku recepciju. Vjerojatno je Kerteszova Nobelova nagrada pomogla da se vrata prema mađarskoj književnosti šire otvore, no tamo je cijelo vrijeme čekalo ugledno mnoštvo – Banffy, Krudy, Szentkuthy, Krasznahorkai, Esterházy, Bartis, Dragoman... Kako sami procjenjujete mađarsku književnost i imate li skladan odnos s njezinom tradicijom ili joj se opirete?

I jedno i drugo. Da se samo identificiram s nasljeđem, gdje bi onda mene bilo? Opet, da čovjek neprestano odbacuje nasljeđe u ime obnove i iznalaženja novog, stvarno bi bio blesav i lud.

Kad neki čitatelji, pa i urednici, otkriju nekog pisca iz nekog manjeg naroda skloni su reći – dajte mi još nešto od 'tih' Mađara, Rumunja, Norvežana... kao da se nekom magijom vrijednost nekog autora prelijeva i na njegove sunarodnjake? Čini li Vam se to smisleno, postoji li nešto 'mađarsko' kod mađarskih pisaca ili se radi samo o individualcima koji više-manje slučajno pripadaju nekom narodu?

To je poput biotopa. U nekoj životnoj zajednici pod istim uvjetima i istim okolnostima, razne jedinke počinju se razvijati i donositi nekakve plodove. U principu, uvijek prođu duga razdoblja inkubacije, još dulja razdoblja razvoja, ali kad se iz toga nešto izlegne, ako je to nešto zanimljivo, onda se to prelijeva u svim smjerovima. Vanjski svijet odjedanput se počinje zanimati i za neke druge aspekte.

Načelno, zanima se u vrlo kratkim razdobljima, nakon kojih slijedi jako dugo razdoblje mirovanja, da ne kažem zaborava. Gotovo je nemoguće prognozirati ili procijeniti zbog čega će se svjetska javnost usmjeriti na jednu književnost. U umjetnosti, konkretnije, u književnosti, ne vjerujem da se ljudi 'pale' na nekakvu naciju, nego se zanimaju za nekog čovjeka i njegove pojavnosti i aktivnosti. Kroz taj interes saznaju nešto o i toj naciji, o tom jeziku, ulaze u neki drugi svijet.

Je li Vama osobno bliska neka od svjetskih nacionalnih književnosti ili autore čitate kao 'pojedince'?

Uvijek me zanimaju isključivo osobe. Njemačka književnost me zanimala iz jednostavnog razloga: kod kuće sam u djetinjstvu s police skinuo neko djelo; bilo je slučajno na njemačkom i bili su u pitanju njemački autori. Kasnije su me na isti način počele zanimati i francuske knjige. Recimo, što ima zajedničko između Roberta Musila ili Thomasa Manna, možda samo razdoblje?

Najsirovije i najsurovije. Spora smrt europskih diktatura, odnosno njihovo unutarnje raspadanje dovelo me do moje filozofske pozicije. Postojao je eksperiment za efikasno organiziranje života kod fašista, a usporedo s tim za dobro organiziranje međuljudskih odnosa tu je bio komunizam. Ti pokušaji nalazili su se na marginama građanskog društva i rasli na tim marginama te na određen način ponavljaju isti obrazac. Čak i one katastrofe koje je europska povijest proizvela u ranijem razdoblju, nanovo se 'štancaju'. Prije nego što se fašizam rodio, a komunizam bio u početnom stadiju, Nietzsche je ukazao na vječno cikličko ponavljanje. To je za umjetnost općenito jedna vrlo opasna teorija, moralno je razoružana, lišena je svojih sredstava - sve je dobro kako je, prolaze ubojstva i masovna zvjerstva, kao što prolazi i prosvjed protiv toga. Još je opasnije iz estetske razine, jer ako se sve zaista ponavlja, ustvari se ne moramo baviti ničime. Potpuno je suvišno htjeti nešto ponovno osmisliti, graditi, napraviti, kad je to već postojeće.

Sve to vodi prema jednom nihilizmu, a to deprimira. Biološki deprimira, fiziološki deprimira i to su vrlo opasne stvari. Pokušao sam pronaći specifičan izraz kojim ću objasniti samome sebi zašto čovjek svoj život želi toliko politički reformirati, kad se ni pojedinčev život, niti život zajednice ne može reducirati samo na politiku. Ni u kojoj formi, čak ni na način kao što se to odvija s rješavanjem feminističkih pitanja ili gay brakova. Ako se to riješi, onda će se neke druge rubne skupine naći u njihovoj ulozi, istiskivanja i isključivanja.

Pokušao sam pronaći onu plohu na kojoj se mogu svesti sve ljudske osobine te što ih je tjeralo da neprestano rade grozote, a istodobno ih ili nadići ili eliminirati te grozote. Jedino što je u svakom čovjeku isto, bez obzira na nacionalnu, rodnu pripadnost ili socijalni status jest - ljudska senzualnost. Filozofski, za autora je to istodobno prekretnica, ali i jedina čvrsta točka za koju se svaki pojedinac može uhvatiti i osjećati da je na sigurnom putu.

Što se tiče paralelizma, u romanu je riječ o jednom vremenskom razdoblju, gdje se stvari ne slažu jedna iznad druge, već događaju usporedo. Naime, informacijski svijet je sagrađen na način da su svjetovi usporedni. Postoje područja koja informacijski nisu pokrivena. Ono što je bilo svojina 19. i 20. stoljeća što se hijerarhijske gradnje tiče, to u današnjoj literaturi ne funkcionira.

Kako je to pisati tako kompleksan roman, kako sve to držite u glavi, i to još i po desetak godina, jer Vam toliko treba da dovršite neke svoje romane?

Ovo je samo vrh sante, vama se čini da ovdje ima puno likova, ali to nisu svi već samo vidljivi od svih onih nevidljivih likova. Čovjekov je mozak poput računala: na osnovi nekih naloga u stanju je izvršiti neke postupke ili se prilagoditi i pripremiti na izvršavanje određenih naloga. Pisac neće u glavi imati samo egzaktne činjenice, već će imati i te činjenice i maštu. Usmjerit će jedno u drugo i jedno preko drugoga. Uostalom, kao i glumac: čas pisac glumi jedan, čas drugi lik, što kompjutor ustvari nije u stanju odigrati. Nakon što se odigra posljednja izvedba iste predstave i zna se da više neće igrati, isti sekunde glumac zaboravi cijeli tekst. Mora ga spremiti u poseban 'file' ili ga eliminirati iz mozga. Ako to ne učini, neće moći mozak natjerati da se pozabavi drugom količinom informacija. Jedan od najvećih zadataka je bio baš to: imati pri ruci i u glavi setove bilježaka koje su se odnosile na te likove, koje podržavaju takvu množinu. To je bio ozbiljan zadatak. Pošteno me to izmorilo, a i postaralo.

Sami kažete da volite 'velike teme' – ljubav, rat, znanost. Je li to zato što su te teme 'velike', važne, sveprisutne, ili zato što su tajanstvene pa omogućuju zanimljivu književnu obradu? Koje Vas metafizičko pitanje osobno najviše zanima – smrt, bog, beskonačnost, početak i kraj svemira, svijest, seks...?

Metafizička pitanja me općenito jako zanimaju. Razapet sam između Platona i Aristotela, ne mogu ne postaviti pitanje je li ljubav kao takva dostižna ili nije? Je li samo dostižan neki drugi čovjek i jesu li ljubav i taj drugi čovjek jedno te isto? Može li se 'plava ptica sreće' ipak ukazati u nekoj drugoj osobi, nekom drugom biću? Ako toga svega nema, onda zašto uopće ta fantazija postoji, ne samo u meni samome, već u cijelom čovječanstvu? Isto vrijedi i za smrt. Ako čovjek nije u stanju davati ni privremene odgovore na neka krajnja, fundamentalna pitanja, ne može proizvesti ni stol, a ne može ni napisati roman.

Detaljno opisujete ljudsku tjelesnost, primjerice odraslog muškarca koji još uvijek piša poput dječaka. Ako preskočimo Rabelaisa, činjenica je da ne nalazimo često u književnosti takve opise, iako je naša svakodnevica ispunjena takvim detaljima. Je li to argument za to da tzv. književni realizam uopće nije realističan ili se radi o nečemu drugome, da je mnogim autorima i čitateljima neugodno pisati/čitati o nekim pretjerano intimnim temama? Zbog čega je tako, srame li se ljudi, gade...?

Ljudi obično nemaju za to adekvatan jezik, način izražavanja. Piščev je poziv da nekoj pojavi podari njegov jezik. Moje čitanje u adolescenciji pretvorilo se u potragu za onim 'temama o kojima se pred djecom ne priča'. Imao sam nećakinju koja je bila dvije godine starija od mene, pri tom je bila Francuskinja pa je čitala na oba jezika i to najrazličitiju literaturu. U telefonskim pozivima jedno drugom bismo sugerirali što čitati. Nakon nekog vremena shvatio sam da se književnost 18., 19. i 20. stoljeća odnosi prema tijelu na najnevjerojatniji način. Prema Rabelaisu, čovjek vidi nešto sasvim zapanjujuće. Vlada potpuna kontradiktornost između izražavanja i ponašanja, a pritom i potpuno barbarsko ponašanje roditelja prema djeci. Naime, njima je dopušteno vidjeti čovjeka samo do ramena, a djecu se pravi već tisućama godina na isti način.

Zanimaju Vas i suvremena neurološka istraživanja te u jednom intervjuu napominjete da ako znanstvenici dokažu da je naša slobodna volja samo iluzija, imat će to gadne posljedice za sve naše sustave - moralne, pravne, političke, vrijednosne.

Postoje znanstvena nastojanja, biološka, psihološka, moždano-fiziološka istraživanja koja navode neke znanstvenike na zaključke da slobodna volja ustvari ne postoji, jer sve se odlučuje na razini kemijskih i fizičkih reakcija, dakle nešto što se opet svodi na to da smo svi mi došli na svijet na unaprijed programirani način. Unaprijed zadato stanje neko vrijeme se održava i to se zove onda ovaj životni vijek. U znanstvenoj sferi to su samo hipoteze. O genomu je mnogo toga otkriveno, međutim još uvijek postoji jedan odsječak za koji ne znamo što znači. Ja bih sasvim sigurno znao ključ svemira kada bih ga mogao 'sagledati', ali budući da sam dio tog svemira, nemam izdvojeni pogled na njega. U tom slučaju bi morao imati točku promatranja koja je izvan, ali ako sam izvan sebe, nisam u sebi, nisam identičan samom sebi. Primjerice, zvjezdoznanci znaju mnogo, ali jako je teško to znanje funkcionalno spojiti sa znanjima internista.

To je konstrukt koji zapravo nema smisla sukladno kriterijima smislenosti. Ima još jedna poteškoća: dakle, ne možemo u to aplicirati one značajke koje se odnose na moral i smisao, ako u najmanju ruku toliko zaokupljaju ljudsko društvo. Sve skupa zvuči poput mnogih propovijedi koje se ponavljaju kroz vremenska razdoblja i u neograničenim količinama, a da bismo se mi osjećali ugodno i udobno, najbolje nam je to bez otklona prihvatiti.

Živite i radite povučeno u jednom malom selu. Kako je došlo do tog povlačenja?

Nastojao sam u što većoj mjeri ukinuti vanjske podražaje kako bi se unutarnji podražaji pojačali i došli do izražaja. 'Poštucao sam' svijet oko sebe, ostao je samo input, ali kako on ne postoji bez outputa, bila su oba pola ovdje.

Vaš roman 'Knjigu sjećanja' Susan Sontag pohvalila je kao najveći roman našeg vremena. Koje biste nam mađarske i strane autore preporučili?

Ima mađarskih pisaca koje bih preporučio i koje jako često preporučujem. Međutim, neko vrijeme zanimanje europskih nakladnika najviše se usmjeruje na komercijalne naklade, a nešto takvo, što bi se u velikom broju moglo prodati na ovom tržištu, toga se baš ne bih mogao sjetiti. Zasad nisam uspio nikoga 'efikasno' preporučiti.

Ima i francuskih i njemačkih autora na koje bi skrenuo pozornost. Prije svega, na dnevničke bilješke Helen Hessel i Henrija-Pierrea Rochéa. Po poluautobiografskom romanu koji je utemeljen na tim dnevnicima, francuski redatelj François Truffaut napravio je scenarij za film 'Jules i Jim'. Poznati književnik Franz Hessel molio je svog bliskog prijatelja Rochea da se ne udvara njegovoj ženi, ali on ju je svejedno osvojio. Helen i Franz vodili su dnevničke zapise godinu dana, one kritične godine kad se ona zaljubila u drugoga. To je najzanimljivija lektira koju sam ikad imao u ruci. Iz te knjige mnogo se saznaje: što je ljubav, kakve su međuljudske veze… Njihovo doživljavanje istih događaja ili istih mjesta, toliko se razlikuje, iako su bili povezani, u razdoblju kad još vjeruju da jedno bez drugog ne mogu živjeti.

Film 'Jules i Jim' jedna je simpatična budalaština, ali dnevnik iz kojeg je nastao scenarij, taj sirovi materijal stvara jednu od temeljnih knjiga čovjekova postojanja, a nema nakladnika kojeg bi to moglo zanimati.