Osim preseljenja u Berlin, kamo odlazi krajem lipnja na rezidenciju DAAD, hrvatskom umjetniku s međunarodnom reputacijom Davidu Maljkoviću (1973.) ovu godinu obilježava i niz velikih izložbi na potezu od Moskve do New Yorka. U Hrvatskoj, u kojoj je svoju prvu ozbiljniju retrospektivu imao 2015., u ovom mu se trenutku radovi mogu vidjeti na dvije grupne izložbe. Jedna je u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u rodnoj mu Rijeci ('Upute za gledanje - Što bi tijelo htjelo?'), a druga u Muzeju suvremene umjetnosti ('REZ / CUT') u Zagrebu, u kojem Maljković inače živi i radi.

Krajem lipnja odlazite na rezidenciju DAAD u Berlin na godinu dana. Kako ćete si organizirati život i rad u tako kratkim rokovima?

Berlin mi je donekle poznat jer sam prije deset godina živio u njemu dok sam bio na rezidencijalnom programu u Kunst-Werkeu. Grad se sigurno u međuvremenu jako promijenio, ali veselim se povratku. U sklopu rezidencije dobivam stan i studio, kao i budžet za životne troškove te izložbu u njihovoj galeriji. Što se tiče same organizacije života i rada, rezidencije su uvijek zahtjevne, osobito one kraćeg trajanja, jer se u vrlo kratkom roku trebam adaptirati i uspostaviti cijelu genezu u novoj sredini. Nešto mi je lakše bilo ako su projekti unaprijed zadani, primjerice ako se radi o konkretnoj izložbi.

Koja vam je rezidencija dosad bila najplodnija?

Prva, 2003., kad sam bio na Rijksakademije u Amsterdamu. Iako se zove akademija, funkcionira zapravo kao rezidencijalni program. Bio sam tamo dvije godine i bio je to prvi put da sam duže vrijeme izbivao iz svoje zemlje i krenuo ispočetka. Tada je to bilo jako naporno jer je uključivalo cijeli niz preispitivanja, ali volim reći da sam imao taj luksuz pa sam si mogao dopustiti krizu. Da sam se brinuo za egzistenciju, kao što tamo nisam morao, onda ne bih imao prostora ni vremena za sebe i za svoj rad, za strukturiranje vlastite prakse.

Je li vam to bila najveća kriza u dosadašnjoj karijeri?

Da. Dolazak u novu sredinu nije bio sam po sebi velika promjena, nego me jednostavno prisilio da ponovno preispitam cijelo svoje djelovanje. Kasnije se to pokazalo vrlo korisnim, ali u tom periodu bilo je teško. Godinu dana nisam mogao ništa raditi i imao sam užasnu grižnju savjesti jer prvi put nisam se morao snalaziti sa strane. Imao sam sve pokriveno, sve produkcijske i životne troškove, bile su tu sve moguće radionice, za drvo, slikarstvo, keramiku, video itd., a ja sam bio u krizi i ništa nisam radio. Potrajalo je to skoro do kraja prve godine, a onda sam se nekako probudio, napravio veliku instalaciju, nakon čega su se stvari pokrenule. Imao sam i kasnije kriza, ali nekako su se stvari dinamičnije dešavale. Kad je moj rad počeo dobivati veću pažnju, to su isto stvari na koje niste naučili i trebalo mi je vremena da usvojim tu dinamiku načina rada - kako organizirati ne samo izložbe, nego stvaranje novih radova. Znao sam tako godinama raditi samo ljeti jer je to bio jedini period kad sam imao mira od izložbi, putovanja i drugih obaveza.

Kad su u pitanju izložbe, među mnogima ove godine je i ona u njujorškoj galeriji Metro Pictures, 'Alterity Line'. Što ste pokazali na njoj?

S tom galerijom surađujem već desetak godina i imao sam kod njih nekoliko samostalnih izložbi, prvu 2009. Ovom najnovijom u siječnju i veljači htio sam pokazati taj kontinuitet suradnje i prakse. Dio izložbe predstavio je što galerija od mojih radova posjeduje u arhivi, pri čemu su prikazani na dva postamenta, iznad očišta posjetitelja, odnosno više kao fakti, a ne artefakti. Drugi dio izložbe pozivao se na moje starije crteže, većinom iz 2002., ponešto iz 2003. U pitanju su intimni zapisi iz mojih blokova nastali prije odlaska u Amsterdam, dok sam boravio u Parizu, a koje ranije nisam izlagao. Za izložbu sam ih preveo na novi jezik, odnosno sve ih ponovno vektorirao, uz pomoć Antonije Veljačić koja se bavi animacijom, te ih proveo kroz laserski stroj, dodajući im potom intervencije i distorzije. Otud naziv 'Alterity Line', što bi se moglo prevesti kao 'Drugotnost linije'. Sve skupa je bio zahtjevan proces, tehnološki ne baš uobičajen, jer sam najprije radio podslikane podloge na platnu, a onda ta platna kaširao na aluminijski kompozit, da se ne bi probila laserom. Na površini su tako nastale nove slike koje su postale nove platforme za stare crteže i potpuno novi radovi. Ranije radove i inače često koristim kao sirovinu jer praksu doživljavam kao kontinuiran odnos i stalan proces koji se kreće u svim smjerovima.

U Bostonu, u Institutu za suvremenu umjetnost, krajem svibnja zatvorena je grupna izložba 'Umjetnost u doba interneta, od 1989. do danas', na kojoj ste sudjelovali s radom 'New Reproductions' (Nove reprodukcije). Možete li se osvrnuti na tu seriju koja je bila izložena i u glavnoj selekciji na Venecijanskom bijenalu 2015., a trenutno ju se može vidjeti u zagrebačkom MSU?

To je rad iz 2013. proizašao iz forme umjetničke knjige. U pitanju su veliki dvodimenzionalni radovi koji su se kasnije pretvarali u objekte, a koji rekonstruiraju moju osobnu arhivu, odnosno propituju što radimo s ogromnim vizualnim bazenom koji stalno stvaramo, a koji se dinamizira kroz cijeli niz novih medija i interneta. Pitao sam se što činimo s tolikom vizualnošću koju proizvodimo.

A društvene mreže? Koliko njih propitujete ili uključujete u svome radu?

Postoji jedan rad iz 2016. koji ih problematizira, konkretno Instagram. Uzeo sam postove ljudi koji su dolazili na moje izložbe, fotografirali radove i stavljali ih na Instagram. Bilo je tu i nekih intervencija, kolaža, raznih percepcija moga rada. Napravio sam inverziju i te iste slike uzimao i ponovno ih vraćao u izlagački prostor, povećane do raspada, jer su u pitanju fotografije niske rezolucije. Sve je bilo koncipirano na tom međusobnom uzurpiranju, propitkivalo problematiku distribucije slike. Što se društvenih mreža tiče, ne koristim ništa, ne zato što imam nešto protiv. Po meni su one alati koje svatko koristi kako želi.

Još jedna od izložbi koja vas očekuje ove godine je grupna u njujorškoj MoMA-i, 'Toward a Concrete Utopia', posvećena arhitekturi Jugoslavije. Otvara se u srpnju. Kojim radom se predstavljate?

Izložba se bavi arhitekturom, s time da su iz MoMA-e pozvali i nekoliko umjetnika koji nude drugačija čitanja. Ideja je bila da pokažu moje radove iz svoje kolekcije, ali sam sugerirao da ne idemo s time jer je u MoMA-i 2015. bila velika izložba 'Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection', na kojoj je izložen taj moj istoimeni video. Pa smo odlučili pokazati fototapetu iz nešto malo kasnijeg ciklusa, 'Umirovljene forme' (Retired Form). Uzeo sam reklamu iz revije koja je 1960-ih promovirala američki turizam, pejzaž na kojemu se turisti spuštaju u Dolinu sunca i s leđa izgledaju kao kauboji. Na tu sam fotografiju iskolažirao i jednu malu maketu Vojina Bakića, prijedlog za spomenik 1980-ih, koji se nije realizirao. Sve skupa rezultiralo je odnosom dva realiteta.

U Hrvatskoj se u zadnje vrijeme nešto više govori o socijalističkom arhitektonskom i umjetničkom nasljeđu. Vi ste se time počeli prilično rano baviti, još početkom 2000-ih, a rezultat je danas ikonički spomenuti rad, videotrilogija 'Scene za novo nasljeđe', fokusirana na napušteni socijalistički spomenik i nezavršeni antifašistički memorijalni centar Petrova gora autora Vojina Bakića. Kako je došlo do interesa za to područje?

Čak se više nekako i ne bavim tom temom. Projekt je, što se istraživanja tiče, počeo 2003., prvo snimanje sam odradio 2004., a posljednje projekte na tu temu, vezane uz Vjenceslava Richtera, 2008. Ono što me u radu na Petrovoj gori najviše zanimalo bilo je propitivanje forme, čime se često bavim, time kako se značenje mijenja ovisno o kontekstu. Ovdje me zanimalo što se s formom događa kad ideologija napusti mjesto, a bio mi je zanimljiv povratak u samu njenu apstraktnost. Zato sam zamislio projekciju spomenika u alternativnu budućnost, kad neka nova generacija pokušava razumjeti što je to, uspostavlja odnos s njime u vremenu koje će tek doći. Prvi dio trilogije napravio sam 2004., a 2006. završio je drugi i treći dio. Projekt je u tom trenu dobio dosta pažnje, a kasnije su se na raznim instancama ljudi počeli profesionalno baviti ovom tematikom.

Kakav vam se danas čini odnos Hrvatske prema ovome nasljeđu?

Kao društvo smo još u procesu sazrijevanja. Trebat će vremena da se to stavi u realnu poziciju, odnosno da se uspostavi nekakav realan odnos prema socijalističkom nasljeđu. Čitanja su uglavnom vezana uz političke konotacije, a ono što nedostaje su akademska čitanja cijele građe da bi joj se osiguralo postavljanje na njeno ozbiljno povijesno mjesto. Ali, ponovno, to je proces, a mi smo vrlo mlada država koja polako sazrijeva, pogotovo kad nema ekonomskog faktora koji bi ubrzao stvari.

Kakva vam se generalno čini hrvatska umjetnička scena?

Pratim je sporadično, ali čini mi se da i dalje postoji problem koji sam imao i sam kad sam studirao. Procesi sazrijevanja ovdje su jako spori, a to je prije svega zbog edukacije koja je još uvijek vrlo tradicionalna. Vrlo se malo pažnje posvećuje samopropitkivanju, razvoju osobnog diskursa. Zato su mladi nakon završetka Akademije nerijetko dosta izgubljeni. Barem je meni tako bilo. Trebao je niz godina da formiram svoj jezik i praksu. I vanjski faktori, okolnosti, naravno, utječu na to koliko će brzo sazrijevati autori. Vani umjetnicima to ide brže jer ih na neki način potencijalno nešto čeka. Ovdje kao da vas potencijalno nešto - ne čeka. Zato su procesi vrlo spori, što je prirodno. Bitno je da te realitete prihvatimo i da djelujemo unutar njih, da shvatimo da smo periferni i da to nije tako loša pozicija. Važno je da nismo provincijalni i da se prestanemo uspoređivati sa sredinama na Zapadu. Trebamo se kretati od onoga što možemo napraviti jer tada možemo napraviti jako puno. Dakako, kad djeluješ u perifernom kontekstu, nema previše toga izvana što bi ti stvaralo input energije. Cijeli motivacijski dio tada proizlazi iznutra prema van, što zahtijeva puno veći angažman samog autora i nije jednostavno, pogotovo ne na duge staze, ali može se postići kvaliteta tako da se na toj razini formira scena i da se od toga dalje puno toga napravi.

Koje domaće autore biste istaknuli?

Hrvatska općenito, s obzirom na svoju veličinu, ima dosta dobrih autora i, što je puno bitnije, kontinuitet. Ako krenemo samo od 1945., imali smo kvalitetnu modernu, jako kvalitetne autore nove umjetničke prakse ili konceptualne umjetnike, vrlo aktivne autore u 1980-ima, potom pojedince koji su u 1990-ima bili jako dobri. Slaven Tolj, on je iz tog razdoblja jedan od najvažnijih umjetnika. Početkom 2000-ih imali smo Andreju Kulunčić. Da ne spominjem Sanju Iveković, koja je bila četiri puta na Documenti i koja je fenomen po tome. Nemate baš puno takvih autora u svijetu, tako da bih rekao da imamo vrlo dobar prosjek. Tu su i umjetnici srednje generacije kao što su Igor Grubić i Damir Očko. Sada, također, imamo dvije vrlo aktivne mlade autorice, koje počinju dobivati vrlo ozbiljnu pažnju vani, Noru Turato i Doru Budor. Obje su se školovale vani i tamo ostale. Dakle, nije sve tako negativno. Naravno da bi moglo biti još bolje i da mladih autora koji su aktivni izvan granica Hrvatske nema puno, ali za to se trebaju stvoriti preduvjeti. Nadam se da će se kulturna politika u nekom trenutku okrenuti suvremenoj praksi, a sada nam nedostaje strategija zemlje da prepoznaje pojedince i participira u formiranju scene jer ti ljudi su vani sjajni ambasadori zemlje. Trebamo stručni tim koji će u svojoj sredini pratiti pojavnosti i raditi na tome da ih se ubrza ili poboljša. Recimo, ako ove godine kažete da imate odlične filmaše ili kazalištarce, onda odlučite sljedećih pet do deset godina ulagati u tu situaciju i vidite što će se napraviti. Nemamo takvu vrstu strategije, kod nas se takvi procesi još nisu počeli dešavati. Nisam ih nikad shvaćao jako osobno, u smislu da me netko zapostavlja, već više kao dio šire slike, kao sazrijevanje mladog društva koje se još uvijek bori s time što je hrvatsko, nacionalno, sa svojim povijesnim diskursom. Suvremena umjetnost nam nikad nije ušla u kulturnu politiku, ali pretpostavljam da u jednom trenu hoće i da će, nadam se, zahvatiti generaciju koja nam dolazi.

Spomenuli ste da se u Zagrebu uskoro pokreće program koji bi umjetnicima trebao pomoći s problemom o kojemu govorite, kasnim autorskim sazrijevanjem. O čemu se radi?

Kustoski kolektiv Što, kako i za koga / WHW pokreće devetomjesečni program, WHW Akademiju za 10 do 12 studenata. Počinje u listopadu, a trenutno su u tijeku prijave. U odboru sam Akademije uz Kathrin Rhomberg, Emily Pethick, koja je nova direktorica Rijksakademije u Amsterdamu, i Christine Tohme. Nastava će se odvijati u mome studiju u Zagrebu, dok sam na rezidenciji u Berlinu, jer je u tako kratkom roku bilo jako teško naći prostor za Akademiju. Mislim da je vrlo važno da ju se gleda kao nadopunjavanje, a ne kao konkurenta zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, jer će nuditi posve drugi diskurs, koji će biti vrlo koristan nadolazećim umjetnicama i pomoći im u artikulaciji njihove prakse. Nudit će im u principu ono što je meni falilo dok sam studirao i zbog čega sam morao ići van, a to su susreti s cijelim nizom vrlo kvalitetnih i aktivnih profesionalaca, umjetnika i kustosa, raznih gostujućih profesora koji će držati seminare i razmjenjivati iskustva s mladima. Tako će npr. imati priliku susresti se s imenima kao što su Adam Szymczyk, koji je bio kustos zadnje Documente, kao i s Pierreom Bal-Blancom, koji je također bio dio kustoskog tima na Documenti, a tu su i poznata imena, poput nizozemske umjetnice Wendelien van Oldenbourg, i još ih čeka cijeli niz autora koji će se naknadno najaviti početkom semestra. Od rezidencijalnih profesora tu su Sanja Iveković te Tina Gverović i Ben Cain, koji imaju zaista veliko iskustvo rada na londonskim akademijama. Studenti će im moći prezentirati svoj rad, kao i drugim kolegama, i vjerujem da će im intenzivan rok od godinu dana ubrzati te procese. Nadam se da će iduće godine grad ili država imati sluha za ovu akademiju i ustupiti joj neki prostor. Bitno je da se popuni ta rupa u edukaciji i da sredina dobije takav kvalitetan diskurzivni program.

Kako ste se vi u svojim počecima nosili s prezentacijom svoga rada - je li bilo teško?

Bilo je jer dolazimo iz sredine u kojoj nas ni u osnovnoj, ni srednjoj školi, ni na fakultetu ne uče tome diskurzivnom dijelu, samopromociji, prezentaciji toga što radiš. Na prvoj godini Rijksakademije morao sam u 10 do 15 minuta predstaviti svoj rad pred kolegama, među ostalim kolegicom koja je završila program na Whitneyju i kolegom s Goldsmitha, koji su o jednom radu znali satima govoriti. Nisam znao što bih. Onda sam se sjetio da sam pred odlazak u Amsterdam dao intervju za HRT-ov 'Transfer', u kojemu sam govorio o Rijksakademiji, o iskustvu s prijemnog. Govorio sam kako to tamo izgleda, kako imaju paunove u vrtu, smiješne stvari, i tražio od njih da mi pošalju snimku. Napravio sam titlove na engleskom i pustio ljudima. Svi su mislili da je to bio moj rad i nisu mi vjerovali da je to intervju za nacionalnu televiziju, još pogotovo zbog najavne špice koja je bila sva u nekim folijama. Mislili su da ih zezam, tako da je taj moment samopromocije ispao duhovit, umjesto traumatičan.

Za što mislite da je u vašem slučaju pomoglo da uspijete?

Osobno se nikad nisam percipirao nešto posebno uspješnim, vidim se radije kao umjetnik koji djeluje, koji radi. Odlazak u inozemstvo je, vjerujem, bio važan da se stvari ubrzaju, ali sam zapravo otišao početkom 2000-ih, kad je scena u Hrvatskoj bila vrlo kvalitetna. Cijeli nezavisni sektor bio je u nekom svojem visokom naponu, bilo je puno autora koji su nešto radili, postojala je čak i galerija Beck, s kojom sam kratko surađivao. Puno je ljudi dolazilo, bila je velika dinamika izložbi i ja sam čak otišao u trenutku kad sam ovdje počeo dobivati pažnju, kad možda baš i nije imalo smisla otići. Ali htio sam čisto zbog neke svoje radoznalosti, ne zato što mi je ovdje bilo grozno.

Inače ste iz Rijeke. Kakva vam se čini njena kulturna ponuda, pogotovo s obzirom na to da je izabrana za Europsku prijestolnicu kulture 2020?

Kulturna scena Rijeke nikad nije bila bolja. Slaven Tolj je direktor Muzeja moderne i suvremene umjetnosti, a pročelnik kulture je Ivan Šarar, čovjek otvorenih svjetonazora. Što se toga tiče, pozicija grada je fantastična, a jedino što nedostaje ljudi. EPK je zato prilika da se na neki način osigura import ljudi s predispozicijom da i ostanu. Strateški su se već desili pomaci, otvoren je muzej, u statusu u kakvom jest, nedovršenom, ali otvoren je. Prostor izgleda dobro, program je dinamičan i kvalitetan i još će se dosta toga aktivirati do 2020., ali najvažnije je da se EPK iskoristi za iniciranje institucija i prostora koji ostaju za sutra, nakon te 2020. U svakom slučaju, mislim da je dobar tim koji to vodi.

Ove godine izlažete i na beogradskom Oktobarskom salonu, na kojemu su među autorima najavljeni Yoko Ono, Olafur Eliasson, Cindy Sherman, Larry Bell, Anselm Kiefer, Takashi Murakami, Hito Steyerl... Što očekujete od izložbe?

Već sam dva puta izlagao na Oktobarskom salonu i to su uvijek bile kvalitetne izložbe s kvalitetnim kustosima. Tradicionalno je to vrlo dobra manifestacija, s tom promjenom da se sada, pretpostavljam zbog financijskih razloga, ne odvija svake godine, već bijenalno. Kustosi u ovom izdanju su Gunnar Kvaran i njegova supruga Danielle Kvaran, koji su vrlo aktivni. Pozvali su cijeli niz afirmiranih umjetnika i lista imena zvuči vrlo impresivno. Ostaje samo vidjeti kako će sve to izgledati.

Od svih vaših dosadašnjih izložbi, koja vam najviše znači?

Jako mi je bitna 'Temporary Projections' (Privremene projekcije) iz 2011. zato što je bila u specifičnom kontekstu, u komercijalnoj galeriji Georg Kargl, u kojoj sam imao potpunu slobodu. Radilo se o lijepom prostoru, galeriji sa staklenim krovom, u koju po logici stvari ne bi trebalo agresivno intervenirati. Ja sam je prepolovio na pola i tretirao izložbu tako da sama postane projekcija. Pola prostorije je izgledalo kao projekcijska soba u kojoj je umjesto ekrana bilo veliko staklo. Kad si dolazio s boka, izgledalo je kao da unutra i jest neka projekcija, ali kad bi ušao, vidio bi u drugu polovicu galerije u kojoj je bio moj fiktivni studio s fiktivnim radnim stolom i radovima na zidu. Inače, taj dio nije bio transparentno otvoren za javnost, ali sam ostavio odškrinuta vrata kako bi se znatiželjniji mogli provući i u taj dio i postati sudionici. Izložba se tako dijelila na promatrače i one koji participiraju. Komercijalno nije bila uspješna, ali jest dobila veliku pažnju i na koncu je bila tretirana kao institucionalna. Bila je trenutak koji mi je označio promjenu u izlagačkom djelovanju i u praksi, a odmah nakon nje imao sam izložbu u bečkoj Secesiji, u njenom glavnom prostoru, koja mi je također bila veliko iskustvo. Radio sam pregled svojih prijašnjih radova, u zadnjih pet-šest godina, ali sam im ukinuo sadržaj i postavio samo displaye za radove. Kustosica nije očekivala takvu dekonstrukciju osobne prakse, a izložba je bila dosta radikalan potez, na neki način hladna i sirova te brutalan rez koji je bio nelagodan, ali vrlo koristan za sljedeće projekte, neka vrsta rasterećenja.