Žarko Paić rođen je 16. listopada 1958. u Kutini. Docent je na Studiju modnog dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje predaje sociologiju kulture, teorije mode, semiotiku i vizualne komunikacije. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, magistrirao iz filozofije na istom fakultetu te doktorirao iz sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Glavni je urednik časopisa za teoriju, kulturu i vizualne umjetnosti Tvrđa i zamjenik glavnog urednika časopisa Europski glasnik. Dobitnik je međunarodne autorske nagrade za literaturu srednjoeuropskih zemalja austrijske zaklade KULTURKONTAKT iz Beča za 2008. Autor je dvadesetak teorijskih, esejističkih i znanstvenih knjiga, zapravo jedan od najplodnijih domaćih teoretičara.

Nedavno mu je Meandar objavio intrigantnu studiju ‘Totalitarizam?’, a Institut za europske i globalizacijske studije knjigu ‘Gradovi izbjeglica’, koja se bavi - kako napominje podnaslov - etikom gostoljubivosti i politikom prijateljstva. Povrh toga, u Velikoj Britaniji u izdanju uglednog Cambridge Scholars Publishing objavljena je knjiga Žarka Paića i Krešimira Purgara 'Theorizing Images'. Riječ je o zborniku tekstova iz interdisciplinarnoga znanstvenoga područja vizualnih studija i znanosti o slici.

Sve to bilo je više nego dovoljno razloga da se Žarku Paiću obratimo za intervju, u kojemu smo uz njegova nova djela analizirali i aktualnu političku situaciju u Hrvatskoj i Europi.

Što predstavlja upitnik u naslovu vaše nove knjige o totalitarizmu, odnosno kakav je to totalitarizam pod upitnikom?

Upitnik se odnosi na nemogućnost pojmovnoga zasnivanja totalitarizma već od samoga početka 1920-ih godina, kada talijanski fašizam dolazi na vlast. Sjetimo se samo da je jedan od najznačajnijih političkih teoretičara 20. stoljeća Franz Neumann u svojoj briljantnoj studiji 'Behemot: Struktura i praksa njemačkog nacionalsocijalizma 1943-1944.' ukazivao na problem s određenjem ideologije antisemitizma kao opravdanja za teror nad Židovima, uz izgrađeni sustav koncentracijskih logora. Razlog je bio naprosto u tome što je totalitarizam istodobno kraj liberalno-demokratske forme države, kraj prosvjetiteljske vjere u napredak slobode i kraj iluzije o vladavini ljudskih i građanskih prava. No upitnik u naslovu ponajprije se odnosi na pitanje o mogućnosti obnove jednog pokreta-poretka zasnovanoga na teroru, vladavini tajnih policija i ideologijskoj propagandi novih medija u globalnome poretku danas. Glavna je teza pritom da se nakon faktičnoga kraja fašizma/nacizma 1945. godine i realnoga socijalizma 1989. godine obnova totalitarnih solucija zbiva kroz nove forme 'društva kontrole'. Suvremene tehnologije informacija-komunikacija u sprezi s osamostaljenim djelovanjem tajnih policija koje prelaze granice nacionalnih država i ne služe više demokratskom poretku, postaju moćno oružje u rukama autoritarnih poredaka posvuda u svijetu. Živimo u doba nadomjesnih ideologija (Ersatzideologie). A među njima je najmoćnija sprega političkih religija i kulture. Ovo shvaćanje prisutno je u teroru i brutalnosti ekstremnoga islamizma, ali se sve više pojavljuje i u djelovanju neofašističkih pokreta u Europi danas.

Kao standardni primjeri totalitarnih režima uzimaju se Hitlerova Njemačka i SSSR pod Staljinovom vlašću. Po čemu se ta dva primjera razlikuju od drugih diktatura? I postoje li neki totalitarizmi koji su nisu dovoljno osviješteni ili definirani kao takvi?

To su dvije paradigme u kojima se iskazuje bit totalitarizma. Unatoč neporecivim razlikama, ono što ih povezuje jest načelo Vođe, vladavine jedne stranke, sustava logora i ideologije kao propagande. Diktature su tijekom povijesti određivale vladavinu koja ostaje na Vođi kao suverenome vladaru. On ima u cilju osobnu korist i moć, neku vrstu patološkoga narcizma neograničene vlasti. No, totalitarne vođe vladaju u ime naroda i rase, klase i njezinih prava, pa otuda imaju bezuvjetnu podršku za svoju politiku. Iako je slučaj Crvenih Kmera u Kambodži/Kampućiji možda i najčudovišniji zbog toga što je bilo riječ o istrebljenju gotovo čitavoga naroda, valja ostati u granicama pojma koji se ionako nepregledno širi bez opravdanja. Bit je totalitarizma u shvaćanju totalne države, kraju suverenosti nacije-države i volji za radikalnim uništenjem humanih dosega povijesti. Sve postaje moguće i više nitko nije siguran. Ono što danas imamo u svijetu nije više totalitarizam – osim ekscesa Sjeverne Koreje. Pitanje o sustavu političke vladavine u doba digitalne tehnosfere pokazuje da je obnova totalitarizma moguća samo pod uvjetom preobrazbe čovjeka u ono što je Herman Broch nakon Auschwitza nazvao 'smećem koje još samo stenje'.

U Hrvatskoj se riječ ‘totalitarizam’ često koristi u javnosti u posljednje vrijeme. Većinom u kontekstu ‘osude totalitarnih režima’. Prepoznajete li elemente totalitarizma u aktualnom hrvatskom trenutku?

Situacija se iz dana u dan 'intenzivira', da parafraziram znamenitu frazu iz kultnoga 'antitotalitarnoga' filma 'Krunski svjedok' mađarskoga režisera Pétera Bacsóa. Ono što se događa ovdje nije totalitarizam, već hibridna forma vladavine desnoga populizma i političke oligarhije s tendencijom pokoravanja civilnoga društva. Stvari treba sagledati iz šire tzv. europske perspektive. Bez obzira na to što je ona sve bezizglednija i nimalo obećavajuća. Umjesto pitanja što čini Europu moćnom ili nemoćnom u globalnome poretku mreže imperija, valja postupiti posve obratno. Kako se uopće može još iznova izgraditi njezina politička bit ako se ono što se zbiva u državama istočne Europe razotkriva kao usklađeni pokret-poredak 'autoritarne demokracije'. Na dnevnome redu sada su odjednom iskrsnule ideje obnove narušene suverenosti nacije-države, kritika multikulturalizma, rastakanje sekularnosti i ograničena prava manjina od rodno/spolnih do nacionalnih. Izbjegavam ovdje rabiti izraz 'kulturna ili konzervativna revolucija'. Isto vrijedi i za pojam 'antiliberalne revolucije'. Razlog leži u tome što je posrijedi spoj metapolitike nove desnice i populističkih mjera aktualnih vlasti. U odnosu na njemačku 'konzervativnu revoluciju' 1920-ih godina ili, pak, na američki neokonzervativizam 1970-1980-ih, ovaj je pokret ograničen na smjesu protuprosvjetiteljstva i 'političke teologije' pučkih stranaka (desnih liberala, neofašista i religioznih konzervativaca). U svakom slučaju, na djelu je osebujna smjesa novoga Kulturkampfa. Predstavljajući se obračunom s ostacima komunizma na raspolaganju su mu kao glavna sredstva borbe lustracijski zakoni, nadzor nad tajnim službama, gušenje neovisnih medija i ideologijska platforma militantnoga katoličanstva protiv Europe 'bez Boga'.

Je li jugoslavenski socijalizam bio totalitaran?

Jest, kao i svi drugi poretci ideologijsko-političke vladavine tog tipa u svijetu. No uz bitnu razliku što je u odnosu na staljinizam i maoizam, od 1960-ih godina nakon Titova svrgavanja Rankovića otpočela faza relativno širih sloboda, potrošačkoga stila života, kulturne modernizacije (npr. Nove tendencije i Gorgona u suvremenoj umjetnosti, Zagrebačko bijenale ozbiljne glazbe, Praxis-škola u filozofiji i društveno-humanističkim znanostima). To ne znači, međutim, da je vladavina bila izvan logike jedne partije, Vođe, spoja planske i tržišne privrede te terora nad pripadnicima označenih neprijatelja društva. Napokon, kraj je 1980-ih označio početak otvorenosti poretka za svoj neumitni kraj i za nadolazeći prijelaz u liberalnu demokraciju. Kao i u Europi tog vremena, najznačajnije su političko-kulturne strategije rastakanja totalitarizma bile ujedno i možda najvišega ranga u estetskome dosegu, poput neoavangarde Laibacha i Novoga vala, produkcije sjajnih knjiga i časopisa iz svih područja kulture. No disidenti u zatvorima ili sa zabranom pisanja i govorenja, nisu mogli biti zadivljeni ovim plodovima ekscentrične slobode kreativnoga života.

Zbog čega je u totalitarnom sustavu toliko pozornost usmjerena na privatni život građana? Je li u totalitarizmu privatnost uopće moguća?

Zato što je bit ljudske egzistencije u nepokornoj slobodi pojedinca. Tko kontrolira mišljenje i želju, taj dovodi vizije totalitarnih poredaka 20. stoljeća do čudovišne preobrazbe u kontrolu samoga života od rođenja do smrti. U suvremenoj raspravi o problemu nestanka individualizma ili, pak, njegove suspenzije u izvanrednome stanju, Giorgio Agamben došao je do zanimljive teze. Ako je diktatura u samoj jezgri demokratskoga poretka moguća već time što države od novoga vijeka kontroliraju znanstvenim metodama statistike i demografije rast stanovništva na teritoriju svoje suverenosti, onda je pokušaj da se sam život (bios) učini političkim sredstvom borbe za vlast uvjet mogućnosti preobrazbe slobode u pokornost jednoj nadređenoj moći. Nije više problem narušena privatnost građana. Ima nešto još opasnije i zastrašujuće. Na tome počiva i logika medijske tvorbe reality-showa: transparentnost intime kao javne stvari. Slika danas vlada u 'novome totalitarizmu', a ne više riječ. No glavni je problem totalitarizma u tome što razara građansko društvo i moć govora javne slobode. To je ono što nastavljaju s drugim sredstvima svi suvremeni poretci organizirane represije.

U posljednje vrijeme ste vrlo produktivni, ako je suditi po knjigama koje ste nedavno objavili. S Krešimirom Purgarom kao suautorom Cambridge Scholars Publishing objavio vam je zbirku ‘Theorizing Images’. O čemu je tu riječ i kako je došlo do objave te knjige na engleskom jeziku u Velikoj Britaniji?

Radi se o zborniku iz interdisciplinarnoga područja vizualnih studija i znanosti o slici (Bildwissenschaft). U knjizi su sabrane rasprave, studije i eseji nekih od vodećih teoretičara novih medija i digitalne estetike poput Keitha Moxeya, Adriana Fabrisa, Dietera Merscha i drugih. Kolega Purgar i ja bili smo organizatori velike međunarodne konferencije 2013. godine u Zagrebu s ovom temom, pa je interes izdavača bio usmjeren na priloge koji tematiziraju temeljna pitanja humanističkih znanosti danas o promjeni značenja i funkcije slike u doba informacijskih društava.

‘Gradovi izbjeglica’ bave se etikom gostoljubivosti i politikom prijateljstva. Je li ta knjiga potaknuta aktualnom izbjegličkom krizom?

Naravno, već u prvim rečenicama govorim o nužnosti angažiranoga pristupa u okviru suvremene filozofije o obratu s obzirom na pitanje o etičko-političkome utemeljenju nove ideje Europe. No, formalno kazano, studija se kritički bavi analizom dvoje bitnih francuskih mislilaca kraja 20. stoljeća - Emmanuela Lévinasa i Jacquesa Derride - u svjetlu održivosti njihovih pojmova i shvaćanja Drugoga. Nije riječ, dakle, o hermetičnoj filozofskoj raspravi, barem se nadam tome, nego o pokušaju sagledavanja mogućeg obrata mišljenja biti Europe. Događaji nas sile da mijenjamo teorijske alate ili da u arogantnoj maniri ravnodušnih promatrača tek konstatiramo da je to stvar koja se već događala u povijesti, pa nema razloga da dovodimo u pitanje uhodane sheme mišljenja.

U Njemačkoj je tzv. Wilkommenskultur (kultura dobrodošlice) trajala oko pola godine, atmosfera se u međuvremenu značajno promijenila. Kako vam se iz perspektive etike gostoljubivosti o kojoj pišete, čini politika Angele Merkel u izbjegličkoj krizi, a kako politika Viktora Orbána?

Merkel je dokazala svojom politikom da je Njemačka posljednji dokaz vjere u Europu, bez obzira na to što je sadašnje stanje kompromis s Turskom o kontroli granica zbog politike zatvaranja bezuvjetne 'dobrodošlice' izbjeglicama. Orbán predstavlja sve ono što Europu vraća unazad. Umjesto zajedničke europske politike kao konsenzusa o svim bitnim pitanjima jačanja ideja slobode i solidarnosti, stvar se svodi na slabe nacije-države koje se napuhuju do lažne veličine. Doba povratka suverenosti danas u svim državama EU nije ništa drugo negoli doba 'ograničene suverenosti'. Umjesto snažnih aparata države koja može eventualno podizati samo zlokobne žičane ograde ili zidove i ništa više, vladavina je u rukama transnacionalnih korporacija i njihovih poslušnih vladara bez stvarne moći. Europi nedostaje dvoje: pod jedan to univerzalno građanstvo/državljanstvo kao temelj političkoga subjekta, a pod dva civilna religija slobode obrane Europe iz duha ustavnoga patriotizma, a ne nacionalističke isključivosti. Zato je na djelu čudovišni povratak narodu kao borbenome etnosu, a ne prosvijećenomdemosu.

Kako komentirate ‘desna skretanja’ njemačkih filozofa Petera Sloterdijka i Rüdigera Safranskog kada je riječ o izbjeglicama, emigraciji i islamu?

Peter Sloterdijk je napisao nekoliko vrhunskih knjiga iz područja estetike i filozofije kulture. Posve je u pravu kad je ustvrdio da će jedini problemi 21. stoljeća biti teror i biogenetika. Dodajmo ovome još i ono što je prva predvidjela još 1948. godine najznačajnija teoretičarka totalitarizma Hannah Arendt – izbjeglištvo, prognaništvo, prisilno i dobrovoljno raseljavanje naroda u potrazi za novim 'domovinama'. Na to treće filozof nema nikakav originalni odgovor osim podlijeganja masovnoj histeriji da se izbjeglice neće integrirati u vodeću njemačku kulturu (Leikultur) i da će radikalno islamiziranje postati pogonsko gorivo za novi teror. Ako je tome tako, nije problem promijeniti idejna stajališta i pokloniti se Orbánu. Međutim, problem je ipak negdje drugdje. Može li Europa imati ikakvog smisla i stabilne moći ako prihvati da je njezina jedina obrana u tvrđavi od slabih 'kulturnih identiteta'? Nije li bit Europe u rimskome republikanizmu po kojem je i sveti Pavao mogao propovijedati subverzivnu istinu kršćanstva (doduše, u rimskim katakombama) samo zato što je bio priznat kao građanin-državljanin Rimskoga carstva!? Povucite analogiju s današnjom EU i sve je jasno.

Je li islam opet postao ključno Drugo za Europu?

Nije riječ o islamu kao monoteističkoj vjeri, koja kao i svaka druga ima različita tumačenja Kurana, svoje 'heretike' i 'apostate'. Jedno je brutalni teror s pozivanjem na islam kao 'političku religiju' kao najopasniji fenomen suvremenoga doba, a drugo ono što označava vjera s idejom pravedne ljudske zajednice (umma). Europa je nastala i na izvorima one drugosti koju je mislio veliki islamski filozof aristotelovac Ibn Rušd/Averroes kao heretik u maurskoj Španjolskoj, a ne na etničkome čišćenju i kulturnoj isključivosti. I stoga je ono što treba očuvati upravo mjesto razlike u toj drugosti. Jer inače sve propada u bezdan.

Hoće li se Huntingtonova teza o sukobu civilizacija realizirati zahvaljujući ISIL-u i zapadnjačkim islamofobima?

Neće ako Europa ostane na razini onoga što joj je namijenio jedan od najvećih mislilaca njezine povijesne sudbine. Julien Benda u 'Govoru europskoj naciji' 1933. godine kada nacizam dolazi na vlast, proročanski kaže: 'Recite Europi da čak ni samo u interesu svog materijalnog bića, ne smije stati na samoj sebi, ne smije se ograditi nacionalizmom na kvadrat. Pokažite joj primjer Rima koji je propao onog dana kad se suprotstavio načelu ekstenzije kojim se stoljećima napajao, i nije dopustio Barbarima da se uključe u njegovu orbitu. Carstvo bi možda još bilo na nogama i ljudi bi bili pošteđeni dvije tisuće godina ubijanja, da je bez oklijevanja, kao što mu je njegov vlastiti zakon i zapovijedao, Gotima i Alemanima dao pravo građanstva.' U protivnome, čeka nas zlokobno vrijeme zidova među narodima i kulturama.