Po svim mjerljivim i važećim parametrima, glazbenoj kvaliteti, umjetničkom integritetu, posjećenosti i reakciji publike, koncert Maxa Emanuela Cenčića u sklopu ciklusa Lisinski subotom mogao bi se proglasiti znatnim uspjehom. Pitanje pak o tome zašto Cenčić nije pozivan posljednjih godina u Zagreb, ne samo zbog podrijetla, već i kao jedan od isturenijih eksponenata barokne glazbe, jedno je od onih na koja se ne može pronaći iole uvjerljiv odgovor.

Tako da mu je paušalna titula 'najboljeg kontratenora današnjice', koja mu je dodijeljena prilikom koncerta u Lisinskom, zapravo posve suvišna. Postoji naime sasvim dovoljan niz argumenata koji Cenčića, umjetnika s bečkom adresom, bez puno dvojbi svrstavaju u sam vrh glazbenika posvećenih baroknoj glazbi, u čemu nema potrebe za ikakvim rangiranjem. Od 2001. godine, kada je započeo s izvođenjem repertoara kontratenora, nakon karijere solista Bečkih dječaka i sopranista, nastupio je u većini relevantnih europskih opernih kuća i koncertnih dvorana.

Tu su, među ostalim, i dva svježa diskografska izdanja za kuću EMI/Virgin Classics, koja dovoljno govore o posvećenosti baroknom repertoaru. Snimka Vivaldijeve opere 'Farnace' donosi svjetsku premijeru verzije koju je venecijanski skladatelj 1737-1738. napisao za izvedbu u Ferrari dok je album raritetnih dueta s cijenjenim kontratenorom Philippeom Jarousskyjem snimljen uz glazbeno vodstvo jednog od vodećih autoriteta za baroknu glazbu, Williama Christieja.

No najvalidniji argument za Cenčićevo uzorito mjesto na suvremenoj glazbenoj sceni mogao se pronaći na zagrebačkom koncertu za koji je, posve prigodno, odabrana kvintesencija baroknog repertoara. Domaćoj je publici, nesviknutoj na osamnaestostoljetni operni repertoar, predstavljen izbor Händelovih arija pisanih za kastrate iz njegovih najglasovitijih opera, 'Rinaldo', 'Kserkso', 'Alcina' i 'Tamerlan'. Nastupom se Cenčić nije potvrdio samo izvanrednom pjevačkom tehnikom te rafiniranim i odmjerenom tonom, već i kao zaokruženi interpret s uvjerljivim scenskim nastupom.

Tako kolorature bravuroznih junačkih arija, kao i duge, legato fraze baroknih lamenta ne ostaju same sebi ciljem (koliko god bile impresivno izvedene), već se, u nadahnutijim trenucima, pretvaraju u ekspresivni element par excellence. Uz pjevača stigao je grčki ansambl Armonia Atenea koji baroknu glazbu izvodi na autentičnim instrumentima, a koji predvodi dirigent George Petrou. Orkestar je pružao uglavnom solidnu podršku pjevaču i samostalno je izveo četiri Vivaldijeva koncerta, a najbolji je dojam ostavila solistička dionica Alexandrousa Economoua u Koncertu za fagot i orkestar u e-molu.

Cenčić se za zagrebački nastup odlučio predstaviti i u populističkoj ulozi konferansjea tako što je između glazbenih ulomaka publici prenio nekoliko sočnih anegdota iz vremena kada je Händel skladao svoje najpoznatije naslove u Londonu, a u kojima glavne uloge igraju operne primadone i kastrati te njihovi kapriciozni zahtjevi spram kompozitora. Iako legitiman dio operne povijesti, anegdote je ipak bilo trezvenije ostaviti za kuloare, a ne za scenu.