Pisac, scenarist i bivši španjolski ministar kulture Jorge Semprun umro je, po drugi puta, u utorak navečer u Parizu, objavio je njegov unuk Thomas Landman. Naime, Semprun je govorio da je umro dok je bio zatočenik nacističkog logora Buchenwald (logoraš 44.904 S) jer je u tim teškim, neopisivim danima živio sa smrću na leđima
Jorge Semprun Maura (Madrid, 10. prosinca 1923), vrhunski europski intelektualac, pisac, scenarist i političar, preminuo je jučer u Parizu u dobi od 87. godina.
Semprun je nakon španjolskoga građanskog rata (1936-1939) s obitelji doselio u Francusku i ondje zatražio egzil. Bio je gorljivi antifrankistički komunistički aktivist. Kao pripadnik pokreta otpora, 1943. godine je uhićen i deportiran u zloglasni koncentracijski logor u Buchenwaldu. Po povratku u Pariz 1945. godine, rukovodi tajnim aktivnostima opozicije Francovu režimu u ime Centralnog komiteta Komunističke partije Španjolske.
Godine 1964. isključuju ga iz partije, nakon čega se Semprun posvetio pisanju. Pisao je na francuskom i španjolskom jeziku. Za svoja djela dobio je više književnih nagrada. Među ostalima je objavio i knjigu 'Europski čovjek' čiji je koautor zajedno s francuskim premijerom. Bio je ministar kulture od 1988. do 1991. u vladi Felipea Gonzalesa. Tijekom života Semprun je, kao scenarist, više puta surađivao s grčko-francuskim redateljem Costom Gavrasom i francuskim glumcem i pjevačem Yvesom Montandom.
Studirao je filozofiju na Sorboni i njegovo je dijelo, kao i kod Camusa, koji je također bio u francuskom pokretu otpora nacistima, okarakterizirano stavljanjem mira i pacifizma ispred ili iznad ideala.
Semprun nije živio bez kontroverze. Neki ga svjedoci optužuju da je u Buchenwaldu bio suradnik nacista. To tvrdi i njegov brat Carlos. Semprun je u knjizi ‘Vivire con su nombre’ (Živjet ću s njegovim imenom) priznao da je radio u administraciji ali da nije bio ‘kapo’ (za razliku od Josefa Franka, Waltera bartela i drugih komunističkih lidera).
Od 1945. do 1952. je radio za UNESCO, a od tada za Komunistički stranku u Španjolskoj iz koje je izbačen 1964. Od tada se bavi književnošću, ali i filmovima. Scenarist je mnogih klasika kao što je film ‘Z’ Costasa Gavrasa.
Do 2003. je pisao na francuskom, a tada mu izlazi, na španjolskom, nagrađivana knjiga ‘Veinte años y un día’ (Dvadeset godina i jedan dan).
Djela:
1963.- Dugo putovanje (Le grand voyage).
1967.- Pad u nesvijest (L'évanouissement).
1969.- Druga smrt Ramóna Mercadera (La deuxième mort de Ramón Mercader).
1977.- Autobiografija de Federico Sánchez (njegov pseudonim).
1980.- Kakva lijepa nedjelja (Quel beau dimanche!).
1981.- Sreća (L'algarabie).
1983.- Biografija de Yves Montanda (Montand, la vie continue).
1986.- Bijela planina (La montagne blanche).
1987.- Netchaiev se vratio (Netchaïev est de retour).
1993.- Federico Sánchez se oprašta od vas (Federico Sánchez vous salue bien).
1994.- Pisanje ili život (L'écriture ou la vie).
1998.- Zbogom, žarka svijetlost (Adieu, vive clarté).
2001.- Živjet ću s njegovim imenom, umrijet će s mojim (Le mort qu'il faut).
2003.- Blick auf Deutschland.
2003.- Dvadeset godina i jedan dan (Veinte anos y un dia).
2005.- Europski čovjek (L’Homme européen).
2006.- Misliti u Europi (članci i eseji).
Filmografija
1966.- Objectif 500 millions, Pierre Schoendoerffera.
1966.- Rat je gotov, Alain Resnaisa.
1969.- Z, Costa-Gavrasa.
1970.- Ispovijed, Costa-Gavrasa.
1972.- Atentat, Yves Boisseta.
1974.- Stavisky, Alain Resnaisa.
1975.- Section spéciale, Costa-Gavrasa.
1976.- Une femme à sa fenêtre, Pierre Granier-Deferrea.
1978.- Putovi na jugu, Josepha Loseya.
1983.- Strahote rata, prema dijelovima Camusa (TV serija).
1986.- Les Trottoirs de Saturne, Huga Santiagoa.
1991.- Netchaiev se vratio (adaptacija romana Dana Francka i Jacquesa Deraya).
1995.- Slučaj Dreyfus (TV serija).
1997.- K, Alexandrea Arcadya.
