Državni arhiv Zagreba na Gornjem gradu prezentirao je na izložbi 'Ostavine' arhivsku građu iz svog bogatog fundusa, kojom se pokazuje kako je u Zagrebu tekao ostavinski postupak. Ta tema, samo naoko dosadna i suhoparna, ilustrirana je prvenstveno dokumentima u kojima je iskazana posljednja volja pojedinca – oporukama, no prezentirani su i brojni drugi dokumenti koji ne daju samo uvid u zakonsko reguliranje provedbe ostavinskog postupka nego i u duh onog vremena.

Tako se ostavinski postupak odnosno to razdoblje može konstruirati uvidom u smrtovnice, zatim ovjerene izjave, nasljedna očitovanja pojedinaca i ustanova ovjerenih potpisima, križevima ili samo otiscima umjesto vlastoručnih potpisa te u razne zapisnike sa suda i javnobilježničkih kancelarija, isječke iz novina i fotografije kojima se potvrđivalo poštovanje zadnje pokojnikove volje. U tom spletu dokumenata važno mjesto zauzimao je Opći austrijski građanski zakonik iz 1852. kojim je hrvatsko zakonodavstvo bitno modernizirano i kojim su bila propisana, između ostaloga, i nasljedno-pravna načela u ostavinskom postupku. Time su pak stavljeni izvan snage svi dotadašnji običaji, statuti i zakoni o nasljeđivanju, a u prvi je plan došlo načelo jednakopravnosti građana i privatno vlasništvo kao temeljni oblik prava vlasništva.

Lajtmotiv izložbe čine dokumenti o ostavinskim postupcima Kraljevskog sudbenoga stola u Zagrebu nakon smrti dvoje poznatih Zagrepčana barunice Klotilde Buratti rođ. Vraniczany-Dobrinović i prvog urbanista Zagreba Milana Lenucija koji su svojim materijalnim i duhovnim naslijeđem – palačom Dverce na Katarinskom trgu broj 6 na Gornjem gradu i Lenucijevom potkovom trajno zadužili Zagrepčane.

Klotilda grofica Buratti, rođena Vranyczany-Dobrinović, umrla je u 75. godini od upale pluća, a pokopana je u obiteljskoj arkadi na Mirogoju. Bila je kći ilirca i velikog mecene hrvatske kulture baruna Ambroza Vranyczanyja-Dobrinovića, a kako nije imala djece svoj imetak je ostavila Zagrebu i Zagrepčanima u kulturne i dobrotvorne svrhe.

U povodu njezine smrti 28. travnja 1912., Jutarnji list donosi crticu u kojoj piše da je 'ovim čovjekoljubivim zapisima pokojnica podigla sebi i svojem pokojnom ocu barunu Ambrozu Vranyczanyju trajan spomenik u hrvatskom narodu'.

Grofica Klotilda ostavila je Dverce, impresivnu palaču na Katarinskom trgu broj 6 gdje je u preporodno doba držala najpoznatiji salon u Zagrebu u kojem su se okupljali istaknuti hrvatski političari i kulturnjaci, a danas je poznato kao mjesto u kojem gradonačelnik priređuje primanja, ostavila je Zagrebu. U grupi novčanih ostavina ističu se 200 tisuća kruna za osnivanje 'štipendija za srednjoškolce do svršetka njihovih nauka', 20 tisuća kruna za Medicinski fakultet na zagrebačkom sveučilištu, 20 tisuća Jugoslavenskoj akademiji u Zagrebu te tri tisuća kruna Gospojinskom društvu za uzdržavanje pjestovališta. Bila je blagonaklona prema ženskim društvima i siromašnima te je oporučno donirala dio novca Jelisavinom društvu za naobrazbu ženskinja, pučkoj kuhinji i društvu Ubožki dom. Dio imetka ostavila je Dragutinu pl. Gvozdanoviću, mladom upravitelju njezinog imanja što je raspirilo maštu cijeloga grada o njihovom odnosu.

Izložbu 'Ostavine' priredila je viša arhivistica Mirjana Gulić koja je objasnila da se ostavinski postupak pokretao nakon što je sud zaprimio smrtovnicu odnosno oporuku - posljednju volju pokojnika. Zatim je sud imenovao kraljevskog javnog bilježnika kao sudskoga povjerenika za ostavinsku raspravu, a potom se određivalo prvo ročište za ostavinsku raspravu koja je bila, kao i danas, središnji dio ostavinskog postupka.

'Nakon što je kraljevski javni bilježnik dovršio ostavinski postupak, a potvrdio ga sud, izdavalo se pravomoćno rješenje u kojemu je bilo navedeno što je u sastavu ostavine i tko su nasljednici te koji im nasljedni dijelovi pripadaju', kaže Mirjana Gulić dodajući da su se navodili i tereti, ako ih je bilo odnosno opterećenost ili ograničenost nasljednog prava, a zatim se podnosila zamolba nadležnom sudu za upis nekretnine u zemljišne knjige i sam upis. Nadzor nad radom bilježnika imao je nadležni sud.

'Oporuka Milana Lenucija, prvog zagrebačkog urbanista, koji je najpoznatiji po glasovitoj Zelenoj potkovi, nastaloj između 1891. i 1912., poslije nazvanoj Lenucijeva potkova, značajna je po tome što pokazuje važnost duhovnog naslijeđa koje ostaje iza pokojnika', kaže Živana Heđbeli, ravnateljica Državnog arhiva Zagreb objašnjavajući da je njegov primjer ilustriran smrtovnicom uz potpise stranaka, svjedoka i kraljevskog javnog bilježnika dr. Radovana Marjanovića.

'Nasljedno pravo jedno je od temeljnih ljudskih prava kojim se ostvaruje vlasništvo nad nekretninama i pokretninama nakon smrti neke osobe, međutim ostavina ne podrazumijeva samo materijalno, dakle, nekretnine i novac nego i vrijednosti kulturne i duhovne prirode koje su život neke zajednice i grada učinile trajno bogatijima i kvalitetnijima. A Milan Lenuci je svojim brojnim urbanističkim projektima, među kojima je najznačajnije detaljno uređenje dva trga u središtu Donjega grada, tzv. Zelene potkove, današnjih trgova maršala Tita i J. J. Strossmayera, svakako zadužio Zagreb postavivši na prijelomu stoljeća temelje urbanog razvoja Zagreba u 20. stoljeću', zaključuje ravnateljica Živana Heđbeli.

Uz prikaz ta dva ostavinska postupka, prezentirana je i najstarija zagrebačka oporuka koja se čuva u Državnom arhivu Zagreb. Riječ je o oporuci 'isluženog gradskog suca Jurja Vernića iz 1636. godine' koji je svoju imovinu ostavio bliskim prijateljima uglednicima. Može se vidjeti i oporuka Jele Arbanas iz Donje Lomnice iz 1943., pisana 'pri punoj svijesti' koja je 'svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu', koja se sastojala od posteljine i robe te zemljišta u Donjoj Lomnici, ostavila nećakinji Barbari Ribić.

Izložena je oporuka bana Josipa Jelačića iz 1857. pod naslovom 'Meine letze Wille' odnosno 'Mea ultima voluntas' (Moja posljednja volja), iz koje je vidljivo da njegova 34 godine mlađa supruga grofica Sofija rođ. Stockau može ostati u Novim dvorima zaprešićkima dok se ne preuda, a u tom slučaju dobiva otpremninu u iznosu od 30 tisuća forinti. Nakon toga imanje prema banovoj oporuci pripada njegovom bratu grofu Đuri Jelačiću. U vlasništvu njegove obitelji posjed je ostao sve do 1934., a zatim su njegove kćeri Vera i Anka (Ana) imanje ostavile hrvatskom narodu. U skladu s banovom oporukom izgrađena je i grobnica obitelji Jelačić po nacrtu poznatog arhitekta Hermana Bollea u kojoj je pokopano 11 članova obitelji Jelačić.