Nema ništa gore od razočaranog obožavatelja, čega je odličan primjer francuski popularni filozof Michel Onfray. Prisjećajući se svog djetinjstva, Onfray je u jednom intervjuu otkrio sljedeće: 'Potječem iz siromašnog okruženja. Proveo sam kao dijete četiri godine u sirotištu koje su vodili salezijanci, među kojima je bilo i pedofila. Tri knjige koje sam pročitao sa 14 godina za mene su predstavljale spas: pored 'Komunističkog manifesta' i Nietzscheova 'Antikrista', tu je Freudova knjiga o seksualnoj teoriji. Susret s Freudom bio je nevjerojatan, jer je on bio čovjek koji je jasno govorio o seksualnosti djece, o masturbaciji kao nečemu samorazumljivom. Freud mi je objasnio i da ambivalentnost pripada u iskustva koja sakupljamo na putu do seksualnog identiteta, koji može biti i homoseksualan.'

Za 14-godišnjeg Michela, Sigmund Freud je, dakle, bio spas, a za 50-godišnjeg filozofa Onfraya toliko grozna pojava da mu je posvetio knjigu na više od 500 stranica! 'Anti Freud' postao je bestseler u Francuskoj, gdje je objavljen prošle godine, unatoč i zahvaljujući brojnim oštrim kritikama Freudovih poklonika i intelektualnih nasljednika, koji Onfraya smatraju šarlatanom. Da u tome nečega ima, svjedoči i podatak da je Onfray u prethodnim dvama desetljećima uspio objaviti desetine knjiga na sve moguće teme, a prije ciljanih kontroverzi oko Freuda, najviše je pažnje privukao svojim ateističkim manifestom.

Kada je riječ o konkretnim zamjerkama na Freuda i njegov rad, Onfray ih nema malo. Za njega je Freud hladni manipulator bez pravog interesa za ljude, psihoanalitičar koji nikada nikome nije pomogao i, najgore od svega, veliki narcis, koji je sve svoje teorije gradio isključivo na vlastitim traumama i frustracijama.

'Njemu je jedino bilo stalo do njegovih koncepata i mitova. Podsvijest za Freuda ne predstavlja tjelesnu pojavu, nego metapsihološku', presudio je Onfray u jednom intervjuu, u kojem je Freuda optužio i za pohlepu: 'Ne treba zaboraviti da je njemu uvijek trebalo dosta novca. Freudov stan u Beču imao je 15 soba. Mnoge osobe živjele su s njime – šestero djece, supruga, njezine sestre te posluga. On je i volio i trebao novac, a za to je slavni kauč bio vrlo koristan. Freud je, ako ćemo to pretvoriti u današnji novac, tražio 450 eura po sesiji s pacijentom. To mu je omogućavalo da napiše svoja velika djela, jer to nikad ne bi uspio u običnoj klinici.'

U sklopu svoje teze o Freudu kao pohlepnom šarlatanu, Onfray navodi da je ovaj liječio čak i probavne probleme i vrtoglavicu psihoanalizom, a sva Freudova djela treba čitati kao autobiografska. Odnosno, nemaju svi Edipov kompleks, nego ga je jedino imao Freud, smatra Onfray. Kritičari nisu bili pretjerano oduševljeni Onfrayevim djelom, ističući njegovu površnost i nategnutost, koja ga nikad neće zaustaviti u tome da osmisli što provokativniju tezu.

Budući da je Onfrayev cilj uvijek prodati što više knjiga (a Freudu zamjera skupu terapiju) i izazvati histerične reakcije javnosti knjigom 'Anti Freud', i jedno i drugo maestralno mu je uspjelo. Čak toliko da je dobio i prvu knjigu usmjerenu isključivo protiv sebe, koju potpisuje psihoanalitičarka i povjesničarka Elisabeth Roudinesco, koja je i stalna suradnica Le Mondea. 'Zašto toliko mržnje?' - glasi naslov njezine knjige od tek stotinjak stranica, koliko je očito potrebno da se pokuša srušiti filozofa Onfraya (kojemu je za napad na Freuda trebalo više od 500).

Roudinesco je prvo istaknula sve činjenične pogreške koje je Onfray napravio, ukazujući na njegovu filozofsku površnost ('Zato ga i zovu popularni filozof', ironično je komentirala), a onda se upustila u psihoanalizu bivšeg Freudova ljubitelja, za kojeg je ustvrdila da zapravo piše o svojim opsesijama, projicirajući ih na Freuda.

Njezin je zaključak zapanjujuće sličan Onfrayevoj osudi Freuda, pa se možda može na kraju utvrditi samo jedno: svi se bave samo sobom, ponajviše kada se prave da se bave drugima. Sigmund Freud u tom je slučaju imao sreću da je svojim Edipovim kompleksom, bizarnim snovima, analnim i oralnim fazama, i čime već ne, bio beskrajno zanimljiviji od bilo koga drugog. Zato se, uostalom, još pišu knjige o njemu.