'Brak Marije Braun' slavni je Fassbinderov film iz 1979. godine, koji kroz osobnu priču protagonistice progovara o teškom stanju u postranoj Njemačkoj, o snažnom ekonomskom rastu koji se odvija usporedno sa zacjeljivanjem ratnih rana. Scenarij filma, što zbog vrsnih Fassbinderovih dijaloga, što zbog spretnog oslikavanja društvene situacije u Njemačkoj na primjeru intimne drame, može zasigurno biti smatran predloškom za scensku predstavu. No taj se preobražaj iz jednog medija u drugi na daskama ZKM-a nije ostvario.

Scena je ogoljena, svedena na pomične rekvizite poput stolaca i stolova uz razvučeno platno u pozadini, na kojemu se projiciraju nazivi mjesta zbivanja mnogobrojnih kratkih scena. A već se s uvodnim projekcijama u predstavi da osjetiti nedovoljan pomak od originalnog filmskog predloška. Kako predstava napreduje, paralele s filmom postaju neizbježne, a usporedbe mahom ne idu u korist predstavi. Primjerice, kostimi (Doris Kristić), koji kod Fassbindera efektno podcrtavaju transformaciju glavne junakinje iz ožalošćene mlade žene kojoj je u ratu nestao muž u sofisticiranu, ali emocionalno distanciranu poslovnu ženu, u predstavi su svedeni na dva vrlo osrednja žarka kostima.

Nadalje, zbog dinamike i pomalo frenetične brzine kojom se scene izmjenjuju u predstavi mnogi se dragocjeni elementi nepovratno gube. Tako slavni citati Marije Braun, poput: 'Ja sam majstor prevare: po danu produžena ruka kapitalizma, a po noći agent proletarijata – Mata Hari ekonomskog čuda' ili 'Nesretnom čovjeku većina sretnih ljudi izgleda nepristojno', u predstavi prolaze skoro neprimijećeno, što su samo neki od propusta da se bogati i nijansirani Fassbinderov tekst učini aktualnim.

Zasigurno je nezahvalan zadatak ijednoj glumici preuzeti na sebe ulogu Marije Braun jer će neminovno biti uspoređivana s hvaljenom interpretacijom Hanne Schygulle. Katarina Bistrović Darvaš u ulozi djeluje ukočeno i neudobno, a melodramatske poze i geste koje je Fassbinder fino i citatno utkao u film, u predstavi nemaju ni približno sličan učinak. No ni ostatak ansambla ne uspijeva izgraditi svoje likove, uglavnom zbog krutog redateljskog pristupa koji ne dopušta razvijanje priče.

Za poznavatelje Fassbinderovog filma predstava može eventualno poslužiti kao scenski podsjetnik (a pitanje je koliko je takvo što uopće potrebno pored obične DVD kopije filma?). Za one ostale, lako bi se moglo raditi tek o konfuznoj smjesi neprestanog trčkaranja i premještanja rekvizita po sceni koja je tu i tamo ispresijecana slabo primjetnim dijalozima, što je šteta, jer je predložak uistinu pružao bogat materijal za scensku razradu.