Od 9. do 27. rujna, u Zagrebu se održava deveto izdanje Festivala svjetskog kazališta. S pet predstava pet renomiranih europskih kazališnih autora i redatelja, Thomasa Ostermeiera, Jana Fabrea, Iva van Hovea, Bastiana Krafta i Alaina Platela, ova manifestacija, čini se, ne zna za krizu. Ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih Dubravka Vrgoč i kazališni redatelj Ivica Buljan od pokretanja Festivala svjetskog kazališta čine njegovo umjetničko vodstvo.

Došlo je do velike smjene generacija, a ova koja je trenutačno u usponu je ušla u cijelu priču zajedno s festivalom, čak je i velikim dijelom bila festivalska publika. I inače su konstantno znatan dio naše publike bili kazališni profesionalci. A s druge strane, bitna je i ona publika koja već jest europeizirana, putuje i vidjela je već dosta toga, pa može kontekstualizirati i program koji mi nudimo.

Utjecaj festivala je u tom smislu dosta velik. Gledamo li po tome koliko se našeg programa pojavljuje u domaćim predstavama, teško je to analizirati jer se nakon pojave postmodernizma tako nešto i nema smisla pitati. Postoje majstori koji su otkrili neke postupke, a usavršavali su ih i drugi, među ostalima i domaći autori. No bespredmetno je o tome raspravljati na način 'tko je od koga koliko uzeo'. Ali definitivno hrvatsko kazalište više nije onako provincijsko kakvo je bilo u devedesetima.

Vrgoč: To nam je i bio cilj kad smo počeli raditi ovaj festival. Nekako se podudarila naša želja da informiramo domaću publiku o onome što se događa izvan granica i da joj omogućimo da razumije ili barem smjesti ono što gleda. Evidentno je da na profesionalce sve utječe, a mi smo samo pružili informaciju.

Buljan: Prije desetak i/li dvadeset godina, vani nitko nije ništa podrazumijevao pod pojmom hrvatsko kazalište. Sad, u zadnjih nekoliko godina, ono vani zaista postoji, i mnogi važni ljudi znali bi nabrojiti neke naše redatelje, autore, glumce... To je jednako važno za scenu vani kao i za hrvatsko kazalište samo. Za njega još i važnije.

Vrgoč: Mislim da se morao dogoditi baš tada kad se dogodio. Jer se dogodio iz potrebe, a ne hira. Uostalom, putem ovog festivala u Hrvatskoj je gostovalo 48 skupina ili kuća koje su diktirale europsko kazalište u posljednjih desetak i više godina.

Buljan: To je sindrom male zemlje koja je morala redefinirati svoju kulturnu, pa onda i kazališnu politiku. Nakon deset godina ničega unutar Hrvatske se stvorila paralelna tvrđava zvana hrvatsko glumište čiji je sadržaj bio potpuno umjetan. Takvu sliku promijenio je, između ostaloga i naš program. Jer, nije isto kad neke predstave gostuju u Ljubljani ili Beču, pa sjednemo u auto i odemo to pogledati i osjećaj kad takve predstave zaista gostuju kod nas.

Mnogi festivali pokušavaju uspostaviti i vlastitu produkciju. Festivalu svjetskog kazališta ide na ruku činjenica da na raspolaganju ima cijelo kazalište s pripadajućom infrastrukturom. Može li se, i treba li uopće, razdvajati koprodukcijske uspjehe ZKM-a i suradničke kontakte koji se stvaraju putem programiranja FSK?

Vrgoč: Treba razdvojiti ZKM-ove koprodukcije i one festivalske. Ne bih razdvajala festival od kazališta, jer oni zajedno jesu cjelina, ali ZKM-ove koprodukcije nisu uvjetovane, ali ni olakšane, činjenicom da postoji festival. ZKM-u treba festival prije za javnu sliku samoga sebe, međutim kao kazališna kuća je već dovoljno snažan da mu za otvaranje vrata u inozemstvu festival ne treba. Osim toga, teško bi bilo uspostaviti suradnju u koprodukciji s grupama koje dolaze na ovaj festival, jer je riječ o autorskim poetikama, ili pak, o velikim repertoarnim kućama koja svoje suradnje drukčije i vide i vode.

Festival svjetskog kazališta ove godine nudi isključivo srednjoeuropsku produkciju. U posljednje vrijeme, čini se, selekcija uglavnom počinje i završava u Beču, Berlinu i Avignonu. Znači li to da izvan tih središta nema predstava koje bi mogle biti primjer velikog i kvalitetnog mainstreama?

Vrgoč: U suvremenom europskom kazalištu više ne možemo govoriti o geografskoj pripadnosti. Zadnji veliki takav val bio je baltički koji je u međuvremenu nestao. Danas se može govoriti samo o imenima nekih redatelja i autora koji rade na cijelom prostoru Europe, s više ili manje uspjeha.

Buljan: Ovaj festival nije nikad imao pretenziju otkrivanja. Naravno da ima fantastičnih predstava u, na primjer, Obali Bjelokosti, ali one izvan svojeg konteksta ne funkcioniraju. Danas se ne može na isti način govoriti o autentičnosti na taj način. Autori osim toga više rade izvan svojim matičnih sredina. I naš festival zato radi na rušenju tih granica, jer danas ionako više nema ruba. Kao što više nema granica ni između plesnog i dramskog.

Buljan: Većina autora koje pratimo uvijek imaju nekoliko predstava koje su u svakom trenutku žive, ali trudimo se uhvatiti baš onu u kojoj se dogodi neka vrsta estetskog savršenstva. Prve godine festivala bilo je važno što smo imali Roberta Lepagea, ali je još važnije bilo što smo imali baš tu njegovu predstavu 'Trilogiju zmajeva'. Tako smo i nekoliko godina čekali baš 'Opening Night' Iva van Hovea koja je sad napokon u programu.

Vrgoč: Kad biramo predstave jako mislimo na publiku. Važnija nam je izvornost nego novina. To bi bio najkraći opis našeg zadatka.

Koliko je festival prepoznat u europskom kontekstu, kazališnom krugu?

Vrgoč: Renome se gradi, i da ga nismo imali, ne bismo imali ni festival, jer jedino s renomeom se može ispregovarati ovoliko programa za ovoliko malo novca koliko imamo ove godine. Na primjer, Ostermeier i Platel su sada inzistirali na tome da dođu, iako Platelova kompanija nikad ne dolazi samo na jedan dan. No mi nikad ne znamo kako će nam financijski izgledati sljedeća godina, a, primjerice, bečki Burgtheater planira gostovanja najmanje godinu dana unaprijed, pa je i s njima trebalo pregovarati maksimalno koristeći spomenuti adut renomea festivala. Ivo van Hove je, recimo, želio i osobno doći u Zagreb jer su tu već bili svi njegovi kolege do kojih drži.

Koja je vaša projekcija festivala?

Buljan: Ovaj festival je od početka bio fokusiran na ono što se u određenom trenutku, dakle u razdoblju od dvije godine, može zanimljivo pronaći. Festival nikad nije forsirao tematske sklopove niti se fokusirao na istraživanje novoga. Jer, ni vrhunski filmski festivali to ne rade tako, nego se koncentriraju na umjetničke filmove koji su nastali u zadanom razdoblju. Tako rade i naše sonde. Mi smo pogledali jako puno njemačkog kazališta, ali opet smo se zaustavili na Ostermeieru, koji ne samo tamo jest ključna osobnost i u drugim predstavama se vide odjeci onoga što on radi. Odlučili smo zato ipak dovesti 'original'.

Vrgoč: Da imamo sredstava za dvadeset predstava, ovaj bi festival izgledao drukčije. Ali ovako, mi nemamo pravo na velike rizike. Kod nas publika uvijek pronađe ono što je zanima.