Nastao po originalnoj ideji francuskog stripaša Jacquesa Loba o svijetu nakon atmosferske apokalipse, "Snjegolomac" je izvanredna SF alegorija društva u priči o vlaku koji nikada ne staje: on je posljednji bastion civilizacije u čijem se 1001 vagonu nalazi kompletno preostalo čovječanstvo. Preživjeli sretnici – ili možda nesretnici – život provode u toj kompoziciji koja bez voznoga reda i odredišta juri kroz snježna prostranstva, a svako kočenje njezine putnike može odvesti u smrt – opstanak ljudskoga roda ovisi o tome da se nikada ne zaustavi. Naravno, čak ni nestanak svijeta kakav danas poznajemo nije utjecao na ljudske osobine pa tako i u ovome vlaku postoje prednji, zlatni vagoni za elitu, i stražnji, napučeni 'repašima' koji povremenim pobunama nastoje bar donekle popraviti svoju nezavidnu situaciju. Jedan od njih ipak se uspijeva probiti i privući pozornost onih u samom vrhu te hijerarhije…

Prvo domaće izdanje "Snjegolomca" objavljeno je u prijevodu Petre Matić i to u integralnoj verziji koja obuhvaća originalni album iz 1982., "Snjegolomac" autora Jacquesa Loba i Jean-Marca Rochettea, te dva nastavka, "Mjernik" (1999.) i "Prelazak" (2000.), koje su nakon Lobove smrti potpisali Rochette i novi scenarist, Benjamin Legrand, koji će knjigu osobno predstaviti na riječkom sajmu knjiga i festivalu autora vRIsak čije se 15. izdanje održava od 11. do 18. rujna u Art-kvartu Benčić.

Rođen u obitelji umjetnika - otac mu je bio cijenjeni skladatelj i dirigent Raymond, polusestra poznata jazz pjevačica Christiane, a polubrat slavni skladatelj filmske glazbe i trostruki dobitnik Oscara Michel Legrand – Benjamin Legrand (1950.) svoje kreativne početke vuče iz audiovizualnih umjetnosti kao asistent uglednih redatelja kao što su Demy, Rivette i Molinaro. Stripašku karijeru počinje 1984. potpisujući za Tardija scenarij za "Tueur de cafards". Osim što je dao doprinos stripu, Benjamin Legrand je i romanopisac s dvanaestak objavljenih naslova, prevoditelj velikih anglosaksonskih romana te scenarist za film i televiziju.

Kada se perpetuum mobile poremeti i "Snjegolomac" počne usporavati, javlja se dilema: da li spasiti ljudski rod i otpustiti zadnje vagone koji usporavaju kompoziciju ili se opredijeliti za čovječnost, čak i kada to znači potencijalan kraj čovječanstva? Uoči njegova gostovanja u Rijeci, uz pomoć prevoditeljice Sandre Karić, s Benjaminom Legrandom popričali smo o njegovom umjetničkom putu i interesima, te fascinantnom svijetu stripa koji dijeli sa Jacquesom Lobom i Marcom Rochetteom.

Otac vam je bio poznati dirigent i skladatelj, polubrat slavni skladatelj jazz i filmske glazbe, polusestra jazz pjevačica, brat slikar. Kako je bilo odrastati u takvoj obitelji? U kolikoj mjeri svoje naginjanje k umjetnosti dugujete obiteljskom okruženju?

I moja majka je također bila slikarica! Ona sada ima 95 godina, a vaše pitanje otvara toliko drugih vrata da bi me to moglo na kraju prisiliti da učinim ono što me moji sin i kći već godinama nagovaraju: da ispričam jednog dana priču o svom životu i "sagu" o Legrandovima. Kakva čudna obitelj! Raymond, otac te naše neobične obitelji, ženio se pet puta i imao šestero priznate djece. Kao u pjesmi Papa was a Rolling Stone, napuštao je svoje žene jednu za drugom, ostavljajući ih s djecom u naručju. Odrastanje u takvoj “obitelji” obilježilo je svu njezinu djecu. Neku mnogo dublje od drugih. Odsutnost oca, više ili manje “slavnog”, često čini štetu djeci. Patrick-Michel (rođen između mene i Michela), sin poznate pjevačice i glumice tijekom rata, bio je crna ovca u obitelji. U mladosti se pretvarao da je on Michel, drugi brat koji je tek počeo graditi svoj put prema slavi! Unatoč tome, Michel mu je pokušao pomoći. No, nakon što je istovremeno bio oženjen različitim ženama u Francuskoj i u Sjedinjenim Državama, te živio u sitnim lažima i prijevarama, moj je otac svoje dane završio u psihijatrijskoj bolnici, s mnogim nasljednicima razasutima po cijelom svijetu. Još jedan primjer: ja sam bio jedini koji je poznavao Coralie, moju mlađu polusestru – i to putem interneta; javila mi se jedne večeri prije petnaestak godina – sve do dana kada me Christiane, moja starija polusestra, na samrtnoj postelji nije upitala može li je Coralie doći posjetiti; htjela ju je upoznati. Coralie je prihvatila i tako ju je i Olivier također upoznao. Dok je Michel to odbio! Nikada poslije nisam vidio Coralie. Znam da su ona i njezina majka mnogo patile zbog tog posljednjeg Raymondovog braka, odbačene od cijele majčine obitelji. Moja majka, da se vratimo na nju, kad se udala za Raymonda 1946., nagovorila ga je da s njima na praznike povede i njegovu djecu iz prvoga braka, Christiane i Michela, prije nego što sam se ja uopće bio rodio. Zbog toga se stvorila snažna veza između Christiane i Michela... i mene i Oliviera. No, Olivier se uspio posvađati s Michelom i ponovno ga je vidio tek nekoliko godina prije smrti. Ne, zaista ne možemo govoriti o složnoj obitelji!

Zvuči kao prava filmska saga.

Ja se još uvijek jako dobro slažem sa svojim brojnim nećacima i nećakinjama.

Što je na vas osobno ključno utjecalo i oblikovalo vaša razmišljanja, stavove, pa i način bavljenja umjetnošću?

U djetinjstvu sam puno crtao, učio sam svirati klavir, a volio sam i modelirati. Masom za modeliranje reproducirao sam filmove koje sam gledao u kinu, vesterne, i prije svega, povijesne filmove. Film me fascinirao i jako puno sam čitao; mama me naučila čitati prije nego što sam krenuo u školu. Moji "umjetnički preci" nedvojbeno su pisci koje sam čitao vrlo rano za svoje godine, Hugo, Dumas, Jules Verne, Conan Doyle... Flaubert – čak i “Salambô”! – kao i mnogi autori znanstvene fantastike. Zatim su došli redatelji, scenaristi i glumci u filmovima koje sam namjeravao pogledati. Onda sam dobio priliku da me Michel povede sa sobom u Ameriku, a tamo sam mogao posjetiti studije, gledati na TV-u u boji serije koje su tek godinama kasnije stigle u Francusku. U malom stanu koji je mirisao na terpentin, mama je slušala puno glazbe - klasiku, jazz i neke francuske pjevačice i pjevačice.

Spomenuli ste odlazak u SAD; tamo ste prvi puta otišli s tek 16 godina. Opisali ste to iskustvo kao prelazak iz crno-bijelog svijeta u svijet boja. Koliku je ulogu imala upravo Amerika u vašem umjetničkom djelovanju, u vašem pisanju? Danas, kada živimo globalizirani hiper-šaroliki svijet interneta, bi li vas nešto moglo toliko fascinirati da upotrijebite takvu usporedbu?

Ne držim baš previše do tog "šarenog" i globaliziranog svijeta interneta, kao ni do Metaverzuma koji nam se najavljuje uz veliku buku i s puno dolara! Moja fascinacija Amerikom je odavno prestala, jer sam predobro upoznao njezinu stvarnost. Ipak, kao i svi drugi, uvijek kad sam se vraćao tamo, imao sam osjećaj kao da sam u nekom filmu. Američkom, naravno. Snaga američke ideologije i kulturnog pečata je neporeciva. To je strašno. Još kad vrlo dobro znamo kakva bijeda vlada u nekim dijelovima, pa mahnitost nekih pojedinaca! Dovoljno je samo sjetiti se njihovog bivšeg predsjednika!

Vaši su počeci u filmskoj industriji, gdje ste počeli prvo kao asistent redatelja, nakon čega ste odlučili snimiti svoj prvi film. Koje su okolnosti posredovale rađanju pisca?

Sjećam se da sam s deset godina napisao kratku priču inspiriranu božjim sudom, tim dvobojem vitezova za postizanje božanske pravde. Sa sedamnaest sam napisao svoju prvu priču, koja je bila inspirirana kratkim znanstvenofantastičnim pričama Bradburyja i Philipa K. Dicka, čudna mješavina! Ali doista sam odlučio da ću se baviti pisanjem kad sam shvatio da, iako je biti pisac vrlo teško, to je još uvijek lakše od postavljanja produkcije za film, što većina redatelja mora raditi, a nema nikakve veze s umjetničkim stvaranjem. Jacquesu Demyju i Michelu trebale su godine prije nego što su uspjeli snimiti Cherbourške kišobrane i osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu.

Pišete trilere i SF romane, scenarije za film i televiziju, čak ste se okušali i kao glumac. U Hrvatsku, međutim, dolazite prvenstveno kao autor drugog i trećeg dijela grafičkog romana "Snjegolomac". Za razliku od Hrvatske, u Francuskoj je grafički roman izuzetno cijenjena književna forma. Zbog čega Francuzi toliko vole stripove? Jesu li i stripovi književnost?

Odnos Francuza prema stripu bez sumnje je bio formiran po utjecajem belgijskih časopisa Tintin i Spirou, gdje su radili neki pravi geniji! U Francuskoj smo imali i Vaillant – komunističke novine koje su objavljivale stripove! – da se bore protiv Mickeya, koji je bio prvi izvor utjecaja na djecu od početaka 1950-ih. I onda se jednog dana pojavio časopis Pilote, koji je počeo objavljivati Asterixa, pod vodstvom Renéa Goscinnyja. Tu je zaista rođen francuski strip u svoj svojoj raznolikosti, sa sjajnim crtačima, dobrim scenaristima i nekoliko briljantnih humorista. Nakon 1968., strip je napokon stekao zasluženo priznanje i slavu osvojivši osim mlade i stariju publiku, prvenstveno zahvaljujući dvama časopisima, A Suivre i Métal Hurlant. Da, strip se može smatrati književnošću. U svakom slučaju, barem neki albumi. Ali popis bi bio predug!

"Snjegolomac" je vlak koji neprekidno juri kroz snježna prostranstva – njegovo je kretanje uvjet opstanka čovječanstva. Prvi je dio napisan 1982., druga dva gotovo dva desetljeća kasnije, no čini se da je i danas kao cjelina podjednako aktualan i zanimljiv publici – adaptiran je i za film te kao televizijska serija. Jeste li očekivali da će biti tako popularan i u trećem desetljeću 21. stoljeća? Kako objašnjavate takvu njegovu popularnost?

Mislim da je to pomalo splet okolnosti koje su bliske pravom čudu. Moj prijatelj (i majstor scenarija) Jacques Lob izmislio je Snjegolomca, taj vlak s tisuću i jednim vagonom. Prvi crtač, Alexis (čovjek velikog talenta), nažalost je umro nakon što je nacrtao tek nekoliko ploča. Lob je tada sve zaustavio. Onda je godinu-dvije kasnije potpuno prepravio svoj scenarij, učinivši ga mračnijim nego na početku. I počeo je tražiti crtača među svim svojim prijateljima. Tardijem, Druilletom, Moebiusom itd. Nitko nije želio nacrtati stotinjak stranica koje su se u potpunosti odvijale u vlaku! Previše ponavljanja, premračno, vrlo lijepo, ali previše dramatično, itd. itd. Zatim se obratio jednom vrlo mladom crtaču, Jeanu Marcu Rochetteu, koji se bio dosta namučio kako bi ilustrirao ovu priču s mnogostrukim likovima. Strip je prvi put objavljen u časopisu A Suivre, otprilike u isto vrijeme kad i Ubojica žohara, moj prvi strip koji sam napisao za Tardija. Od tog trenutka, izdavač (Casterman) nas je nekako povezao, Rochettea i mene, i objavili smo Le Requiem Blanc (Bijeli rekvijem), zatim Le Tribute (Danak)... U međuvremenu je Jacques Lob postao jedini scenarist koji je osvojio Grand Prix na festivalu u Angoulêmeu, koji se uvijek dodjeljuje crtačima ili scenaristima prema vlastitom crtežu. Angoulême je pomalo poput Canneskog festivala stripa! No, početkom 90-ih, s velikom sam tugom saznao za njegovu smrt. Novinsko izdavaštvo je zapalo u krizu i A Suivre i Métal Hurlant su prestali izlaziti. Točno na pola puta serije koju smo započeli s Rochetteom, a koja je uslijedila nakon Le Tributa. Nekoliko godina kasnije, zove me Rochette. Želio je da napravimo nastavak Snjegolomca, da oživimo priču o Jacquesu Lobu. A što bi također omogućilo njegovoj udovici i kćeri da ponovno dobiju novac od autorskih prava. Ljubazno sam mu napomenuo da su na kraju priče svi mrtvi i da se vlak nastavlja kotrljati sam od sebe, a glavni junak Prolof umire u lokomotivi! On mi na to odgovara: “Ti si scenarist! Snađi se!” Tada mi je sinula vrlo jednostavna ideja o drugom vlaku, većem, širem, modernijem, koji vozi istim tračnicama i čiji putnici žive u strahu od sudara. Napravili smo dva albuma. Prvi se dobro prodavao, drugi se tek jedva bio pojavio kad su se Castermanova izdanja našla u raznim financijskim previranjima, pa su ga prestali objavljivati, prije nego što sam napisao treći nastavak. Zatim je prošlo nekoliko godina. Vlak je potonuo u zaborav. Sve do dana kada je stiglo kobno pismo: Castreman će napraviti povrat svih preostalih primjeraka i poslati ih u reciklažu. I upravo istoga dana (ovo je živa istina!) primam telefonski poziv iz Castermanova odjela za prava, u kojem me obavještavaju da izvjesni “nepoznati” korejski redatelj želi otkupiti prava za sva tri albuma Snjegolomca kako bi snimio film! Čudo! Sreo sam Bong Joon-Hoa u Cannesu, na premijeri njegova filma The Host. Već je imao primjerke našeg stripa, prevedene na korejski! Tada nam je najavio da prvo planira snimiti jedan “mali” film (Mother) u roku od tri godine, a zatim će početi raditi na adaptaciji i produkciji Snjegolomca... I da, šest godina kasnije, snimao je film u Pragu. Godinu dana nakon toga, film je bio vani.

Rochetteov crtež je u nastavcima drugačiji, manje realističan, apstraktniji. Što je po vašem mišljenju posredovalo tu promjenu? Kako zapravo izgleda kreativni proces u stvaranju grafičkoga romana? Što dolazi prvo – vaše pisanje ili njegovo crtanje?

Pisanje uvijek dolazi prvo. Čak i u slučaju crtača/scenarista. Jedini razlog promjene u Rochetteovu stilu dogodio se zbog evolucije u njegovu načinu crtanja.

Postoji, ako sam dobro shvatila i četvrti dio, a u procesu je pisanja i trodijelni prequel. Jeste li i na njima surađivali/surađujete?

Ne. Za mene je film Bong Joon-hoa bio posveta onoga što smo nas trojica, Jacques, Jean-Marc i ja, napravili. Ono što je uslijedilo nakon filma, bilo da se radi o nastavku ili takozvanim prednastavcima, ima veze samo s marketingom. Cijeđenjem voća do zadnje kapi...

U nastavcima koje vi potpisujete veći je naglasak na akciji a manji na naraciji, a javljaju se i teme terorizma, teorija zavjere, lažnih vijesti i općenito kontrole masa strahom… Sve redom teme 21. stoljeća, pisane i prije nego je to stoljeće praktički i počelo. Zvuči prilično proročanski! Jesu li se već tada vidjeli svi problemi s kojima će se svijet susretati gotovo dva desetljeća kasnije? U tom smislu, kako vi shvaćate književnost – koja je njezina zadaća? Mora li dobra književnost poticati na propitivanje?

Apsolutno. Iz propitivanja ponekad dolazi razumijevanje i želja da upozorite druge u slučaju opasnosti! Što se tiče proročanske strane, uskoro će biti gotovo pedeset godina kako se bavim pisanjem, između ostaloga mnogo znanstvene fantastike, koju sam dosta i čitao, iako u zadnje vrijeme manje. Svi problemi s kojima se svijet sada suočava, a i poneki izumi, najavljeni su već prije dvadeset i više godina. Podizanje razine voda nije počelo prošle godine, a opasnost od nuklearnog oružja datira još iz 1945. godine!

Ugledan ste prevoditelj s engleskoga jezika autora kao što su Tom Wolfe, Robert Ludlum, John Grisham… Postoje li na francuskome prijevodi hrvatskih suvremenih autora? Znate li vi za kojega? Koliko su Francuzi uopće zainteresirani za tzv. male književnosti s ruba Europe?

Da, postoje. Nagradu za najbolji europski kriminalistički roman ove je godine u Lyonu, koliko mi je poznato, dobio Jurica Pavičić za roman Crvena voda. Naručio sam ga i nadam se da ću ga stići pročitati prije nego što dođem u Rijeku. Naručio sam i Povratak Filipa Latinovića Miroslava Krleže, ali su mi rekli da je rasprodan. Vjerujem da je Francuska zemlja koja objavljuje najviše prijevodne književnosti od svih ostalih zemalja u svijetu, bez obzira što je sklona više prevoditi američke ili anglosaksonske romane. Druge nam zemlje zavide na našim knjižarama i knjižnicama!

U svojem radu često izražavate prilično pesimističan i mračan pogled na svijet. Danas, nakon dvije i pol godine pandemije, Europom bjesni novi rat. Hita li čovječanstvo prema samouništenju i bez vlaka, pješice, na vlastite dvije noge? Jeste li iole optimistični?

Čovječanstvo – gotovo mi je teško upotrijebiti tu riječ jer imam dojam opće dehumanizacije društava – je u velikoj opasnosti. I ne mislim da je to pesimizam. To su činjenice za koje je dovoljno da ih samo pogledate i shvatite što je na stvari – nehumani ljudi na vlasti u određenim zemljama, milijarde koje kruže iz jednog džepa u drugi brzinom svjetlosti, a stotine milijuna ljudi žive u bijedi ili jednostavno umiru od gladi i bolesti, dok nam oni i dalje žele prodati Metaverzum kako bismo živjeli u “raju robnih marki”. Uskoro će nestati ogromne mase morskih ledenjaka i nastat će, paradoksalno, nestašica pitke vode. Kad bih želio biti optimist, zamišljao bih da veliki industrijalci proizvode postrojenja za desalinizaciju morske vode, kakva postoje primjerice u zaljevskim zemljama, opremajući ih istovremeno filtrima za uklanjanje mikročestica plastike koje je truju. Ili da na primjer možemo letjeti do Mjeseca, tada bismo tamo mogli pohraniti sve atomsko oružje i sav nuklearni otpad i ostale grozote koje je čovjek u proteklih stotinu godina izmislio. Ali to sam već napisao u romanu. Kojeg je malo tko nažalost pročitao, barem ne oni koji bi mogli poduzeti neke akcije za dobrobit planeta Zemlje. To je jedini planet kojeg imamo!

"Snjegolomac" je SF alegorija koja pokazuje da se sustav ne može promijeniti pukim preuzimanjem. Znači li to da je jedina mogućnost promjene sustava potpuno uništenje i kretanje ispočetka? Treba li sadašnji sustav turbokapitalizma izbaciti iz tračnica? Je li pravedan svijet utopija?

Za mene bi pravedan svijet trebao biti moguć. Ali mentalitet ljudi se mora promijeniti, i to radikalno, prije nego što naš planet postane nepogodan za život ili predan divljaštvu. Vlastodršci vjeruju da su prijeko potrebni, ali bilo bi im bolje da prepuste znanstvenicima iz svih područja da se pobrinu za upravljanje golemim krizama koje će nas vjerojatno pogoditi.

Kao izrazito svestrani autor, neprestano se krećete među žanrovima. Radite li trenutno na nečemu novom?

Upravo sam svom uredniku predao novi roman, koji je i znanstvena fantastika i triler u isto vrijeme... No, ne želim ništa otkriti prije nego što se pojavi. Nadam se, što prije!