Dvadeseto su stoljeće u intelektualnom smislu obilježile dvije žene – filozofkinje Simone de Beauvoir i Hannah Arendt. I dok za prvu možemo reći, ako ćemo biti rodno stereotipni, da se bavila 'ženskim temama' i inspirirala feminizam, druga se redovito hvatala u koštac s najbrutalnijim 'muškim' temama dvadesetog stoljeća, kao što su zločini, genocidi, nacizam, banalnost zla i totalitarizam. Ovo potonje i tema je njezine najvažnije knjige 'Izvori totalitarizma', jednog od fundamentalnih djela političke filozofije, čija se monumentalnost ogleda i u stalnoj potrebi da se teze Hannah Arendt (1906-1975) propituje, kritizira, proglašava promašenima itd. Arendt je u intelektualnom smislu nezaobilazni titan što ne znači da je u svemu uvijek bila u pravu nego da se svi koji su došli nakon nje, a žele se baviti filozofijom i politikom moraju prije ili kasnije odrediti prema njezinu radu.

'Izvore totalitarizma' u Hrvatskoj je nedavno opet objavio Disput u preciznom prijevodu Mirjane Paić Jurinić, a s obzirom na antidemokratske tendencije u Europi, na želju velikog broja ljudi za čvrstom rukom i jednim vođom koji će riješiti sve probleme, ovaj klasik Hannah Arendt i dalje je obavezno štivo ne samo u teorijskom smislu nego i kao knjiga koja nam otvara oči u vezi suvremenosti koju živimo.

Originalni rukopis 'Izvora totalitarizma' završen je ujesen 1949., više od četiri godine poslije poraza Hitlerove Njemačke, manje od četiri godine prije Staljinove smrti. Prvo izdanje knjige izašlo je 1951. Prema riječima Hanne Arendt, 'bio je to prvo moguće vrijeme da se artikuliraju i elaboriraju pitanja s kojima je njzina generacija bila prisiljena živjeti većinu svojih zrelih godina: Što se dogodilo? Zašto se dogodilo? Kako se moglo dogoditi?'. Ovaj hrvatski prijevod sačinjen je prema kanonskom izdanju iz 1968., s autoričinom završnom redakturom i trima predgovorima.

Obuhvatna i iscrpna obrada relevantne teme totalitarizma okom povjesničara i analitičkom gorljivošću političkog znanstvenika podijeljena je na tri velike cjeline: u prvom dijelu Arendt razmatra uspon antisemitizma u Srednjoj i Zapadnoj Europi u 19. stoljeću. U drugom dijelu obrađuje europski kolonijalni imperijalizam od 1884. do izbijanja Prvog svjetskog rata. U trećem dijelu opisuje funkcioniranje totalitarnih pokreta, usredotočujući se na dva genuina oblika totalitarne vladavine u naše doba: nacističku Njemačku i staljinističku Rusiju. Razmatra preobrazbu klasa u mase, ulogu propagande u ophođenju s netotalitarnim svijetom i upotrebu terora koji je ključan za taj oblik vladavine. U tom završnom poglavlju Arendt analizira prirodu izoliranosti i osamljenosti kao preduvjeta za totalnu dominaciju.

’Ovo kapitalno djelo jedne od najvećih, najoriginalnijih i najdubljih političkih teoretičarki u posljednjih stotinu godina vrhunska je analiza problematike koja je, tendencijski ako ne i konkretno, vrlo aktualna i danas', poručuju iz Disputa, a u slučaju 'Izvora totalitarizma' to nije samo marketinški dobro sročena izdavačka bilješka nego istina o knjizi koju treba pročitati svatko tko vjeruje u demokraciju kako bi shvatio od čega ju je potrebno braniti.

'Izvori totalitarizma' doživjeli su oštre kritike s intelektualne ljevice pod refrenom da Arendt izjednačava nacizam i staljinizam, no stvari su, naravno, kompleksnije od tog površnog čitanja. Uostalom, i sama Arendt bila je kompleksno ljudsko biće koje su optuživali da je tzv. 'self-hating Jew' ili 'Židovka koja sama sebe mrzi', zbog njezine knjige 'Eichmann u Jeruzalemu' u kojoj opisuje suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu, jednom od ključnih ljudi u organizaciji Holokausta. Kontroverzan je bio i njezin ljubavničko-prijateljski odnos s velikim filozofom Martinom Heideggerom, kod kojega je studirala i koji ju je naučio kako je 'razmišljanje usamljenički posao', ali se dolaskom Hitlera na vlast pokazao kao antisemit i filonacist, zadržavajući svoje akademske pozicije dok su nacisti proganjali i otpuštali njegove kolege židovskog porijekla. Uostalom, i sama je Arendt morala otići iz nacističke Njemačke 1933., dok je Heidegger izabrao biti jedna od intelektualnih perjanica Hitlerova zločinačkog režima, ali se nakon Drugog svjetskog rata baš ona angažirala oko toga da ga se rehabilitira.

Zbog takvih kontroverzi, Arendt si je zaradila brojne neprijatelje te njezino djelo i danas izaziva podjele unutar intelektualnih krugova. 'Izvori totalitarizma' knjiga su koju se podjednako hvali (Le Monde ju je, primjerice, uvrstio među 100 najvažnijih knjiga 20. stoljeća) i napada (čikaški profesor filozofije Bernard Wasserstein skoro svoju cijelu karijeru posvetio je diskreditiranju Arendt), ali ga se i dalje sa zanimanjem i pažnjom čita.

Ključni dio knjige predstavlja objašnjavanje razlika između totalitarnih i autokratskih režima, s time da Arendt ističe kako totalitarni režim ne može postojati bez kontinuirane upotrebe terora and vlastitim građanima, kao ni bez dobro posložene i funkcionalne propagandne mašine čiji je glavni zadatak iskrivljavanje slike o ostatku svijeta koji nije totalitaran. Cilj je autoritarnog režima dobiti apsolutnu političku moć i uništiti opoziciju, dok totalitarni režimi teže kontroli nad svakim aspektom života, uključujući i ono privatno i obiteljsko. Pojedinca se izolira i čini usamljenim u društvu što je jedan od preduvjeta za uspostavljanje totalitarnog režima.

No možda najviše plaši teza Arendt kako totalitarizam svoje izvore ima u netotalitarnim režimima i praksama, dakle nije nešto što se pojavljuje kao anomalija nego kao jedna od posljedica konkretnih, pa i demokratskih politika. Sve to 'Izvore totalitarizma' čini ne samo jednom od najvažnijih knjiga 20. stoljeća nego i obaveznim štivom u 21. stoljeću.