Predstava je namijenjena starijima od 10 godina, dakle, starijim školarcima, a nastala je prema potresnom 'Dnevniku Ane Frank', koji je mlada Židovka Ana Frank pisala u tajnom tavanskom skrovištu u Amsterdamu više od dvije godine, sve do kolovoza 1944. godine, kada je njena obitelj otkrivena te deportirana u logor.

Predstava je kombinacija monodrame i dokumentarnog filma. U monodrami mlada glumica Lucia Stefania Glavich Mandarich (alternacija joj je Karla Brbić) izgovara sjedeći za stolom ili obraćajući se publici, određene dijelove iz knjige, primjerice, o majci, ocu, prvoj ljubavi Petru, mladiću čija se obitelj također skrivala u skrovištu i u kojega je Ana bila zaljubljena, prvom poljupcu, ali i o nadi u budućnost i svojim snovima da će nakon rata postati književnica. Drugi, filmski dio, koji je također Sedlarovo djelo, pruža iscrpne i pregledne informacije o Drugom svjetskom ratu, od dolaska Hitlera na vlast i uspona nacizma do progonu židova, ali donosi i priču o obitelji Frank i njihovu putu od Frankfurta, gdje su živjeli do dolaska nacista na vlast, preko Amsterdama do logora smrti.

U tom filmskom dijelu, koje je krcato arhivskim materijalima, posebno se ističe jedina videosnimka Ane Frank dok maše s balkona zgrade u kojoj je živjela, a autentičnosti filma svakako pridonosi prikaz stvarnog tajnog skrovišta u kojemu je Ana pisala svoj dnevnik. No posebno je važna izjava producenta i bivšeg logoraša Branka Lustiga, koji je snimljen u logoru Bergen Belsen, gdje je Ana Frank izgubila život u ožujku 1945., samo nekoliko tjedana prije njegova oslobađanja, gdje je i Lustig bio zatočen u isto vrijeme. U svojoj izjavi Lustig poantira Aninu poruku iz dnevnika o toleranciji, miru, ljubavi i budućnosti te ostvarenju snova, preporučujući njezin dnevnik te istaknuvši da mu se u knjizi najviše svidjelo kad Ana Frank kaže 'da još vjeruje da vani u svijetu ima ljudi koji imaju dobro srce, a ona, nažalost, to dobro nije doživjela'.

Zbog toga je predstava 'Ana Frank' značajnija u kulturološkom, društvenom i političkom, pa čak i obrazovnom kontekstu, nego što donosi neke pomake ili novine u teatarskom i umjetničkom smislu.

Naime, nakon gledanja predstave (traje 55 minuta) ostaje nejasno zašto su se otac i sin Sedlar (Dominik Sedlar potpisuje dramaturgiju i scenarij filma) u tom svom autorskom projektu odlučili za monodramu, što i mnogo iskusnijim glumcima ne pada lako.

Doduše, sam Sedlar objašnjava u deplijanu od predstave da su željeli priču o Ani i njezinoj okolini ispričati kroz formu, uvjetno rečeno, kazališne mise, koja treba biti toliko uzbudljiva i nepredvidiva da obuzme svakog gledatelja i uvede ga u svijet Ane Frank.

Prvo uprizorenje 'Ane Frank' nakon pola stoljeća

No, unatoč nakani, neki dijelovi predstave zvuče kao recitiranje, a filmski materijal previše didaktički i zbog toga pomalo nalikuje na sat povijesti, odnosno, učenje o holokaustu, što nije loše s obzirom na postojeće praznine i rupe o toj temi u hrvatskom školskom sustavu. Međutim, kombinacija dokumentarnog filma i monodrame relativno solidno funkcionira i može zadovoljiti nezahtjevne gledatelje, tako da će klinci vjerojatno učiti iz te predstave.

Druga zanimljivost tog projekta odnosi se na podatak da je posljednja predstava nastala prema 'Dnevniku Ane Frank', navodno najtiskanijoj knjizi u povijesti književnosti nakon Biblije, postavljena u Zagrebu u Gavelli, u režiji Koste Spajića i s Marijom Kohn u ulozi Ane, davne 1957. godine, pa je posve neshvatljivo da se u kasnijim godinama ni jedno kazalište nije udostojilo uprizoriti to štivo i na daskama ispričati tragičnu sudbinu Ane Frank.

Je li razlog bio u državnoj politici kojoj tema holokausta zbog neriješenog odnosa prema vlastitoj prošlosti i logoru smrti za vrijeme NDH nije bila mila, ili se radilo o nedovoljno trendy tekstu, ili naprosto nezanimanju redatelja za sudbinu Ane Frank, danas je teško reći, ali ostaje činjenica da 'Ane Frank' nije bilo u zagrebačkim kazalištima gotovo 60 godina i da nije bilo nikoga tko bi je ponovno progurao na daske.

Tog se pothvata primilo dječje kazalište Trešnja u suradnji s ocem i sinom Sedlar, sa željom, kako stoji u najavama, da se priključi sjećanju na Anu Frank. To je u svakom slučaju hvalevrijedan potez jer je to kazalište tom predstavom obilježilo i 70. obljetnicu smrti Ane Frank, jedne od najpoznatijih žrtava holokausta, te time počelo širiti ideju Ane Frank o toleranciji, miru i nadi.

Sedlarov dijapazon tema i poslova

No apsurdno je što je tu predstavu režirao Jakov Sedlar, bivši intendant zagrebačkog HNK (gdje je još uvijek zaposlen, no nitko se ne sjeća kada je u tom kazalištu posljednji put režirao), bivši ataše za kulturu u SAD-u i čovjek jakih veza u inozemstvu, što se može smatrati prilično neobičnim izborom. Naime, zbog svojih filmova 'Gospa', 'Četverored' i 'Pavelić bez maske', biografije ustaškog poglavnika Ante Pavelića, proglašen je kontroverznim autorom. Valja imati na umu da je snimio i dokumentarac o Franji Tuđmanu još za vrijeme njegova života.

Sedlar je zatim postavio predstavu 'Tko želi ubiti Juliju Timošenko', koja je čak igrala na uglednom festivalu Fringe u Edinburghu, no bez većeg uspjeha, što potvrđuje da ga zanimaju velike teme, u ovom slučaju izvan granica naše zemlje, koje su u žiži zbivanja i koje mogu zainteresirati razne fondove i privući veći broj publike.

Nedavno je završio, također u suradnji sa sinom Dominikom kao autorom teksta i Lustigom kao producentom, dokumentarno-igrani film 'Ana Frank, nekad i danas', koji od sljedeće godine kreće u distribuciju. Specifičnost tog filma je u tome što je snimljen u Gazi i u njemu Anine riječi iz dnevnika prvi put izgovaraju palestinske glumice na arapskom jeziku.

Upravo zbog tih Sedlarovih veza s raznih strana političkog i ideološkog spektra, ne iznenađuje što ova predstava 'Ana Frank', kako stoji u press materijalu, već ima dogovoreno gostovanje ovog proljeća u Tel Avivu, kamo odlazi na poziv Hebrejsko-arapskog kazališta u Jaffi. To pak pokazuje da je on i dobar menadžer.

No ne treba zaboraviti da je Sedlar u mladosti režirao i odličnu predstavu 'Bent' koja je govorila o progonu homoseksualaca u vrijeme nacizma i za koju se smatra da je prva otvorila temu o gay populaciji u Hrvatskoj, što je još jedna kontradikcija u njegovu šarolikom opusu. Kako bilo, Sedlar je vrlo rano svrstan u državotvorne redatelje, kako se to kvalificiralo u devedesetima, te desničare, iako se u njegovom slučaju teško može sa sigurnošću odgonetnuti klanja li se on nekoj ideološkoj opciji ili dok prima plaću u HNK-u, posluje drugdje, prvenstveno u ime vlastite promocije.