Japandroids su prvi puta nastupili u Zagrebu 8. rujna 2012. Bio je to novi, treći početak za omiljenog lokalnog alternativnog promotera (Žedno uho), nakon što su nesretno završile ere koncerata u KSET-u i Studentskom centru. Privremeni dom pronašli su u tadašnjem Purgeraju, smještenom u Centru za kulturu Ribnjak, simpatičnom prostoru koji se do tad, međutim, uglavnom fokusirao na lokalne i gažerske bendove.

Gomila ljudi te se tople jesenske večeri okupila u parku Ribnjak, zagrijavajući se uz pivo i viski i pokušavajući nažicati upad u rasprodan klub. Mi koji smo imali sreće upasti imamo nezaboravna sjećanja na tu večer, na bend koji je isprva bio nervozan što ne postoji pozornica, a potom se stopio s ljudima koji nisu prestajali pogati, stage diveati (iako stagea nije bilo), i općenito ponašati kao da su na koncertu, u najmanju ruku, Misfitsa. A Japandroids od oruđa imaju samo gitaru, bubanj i dva glasa.

Šest godina kasnije, oni koji su bili u ranim dvadesetima dogegali su se do tridesete, mi s tada trideset i nešto dokotrljali se do četrdesete, i bilo je jasno da se ludilo tih razmjera neće ponoviti. Znali su to i Japandroids: bend je u međuvremenu izbacio blago nakinđureni album 'Near to the Wild Heart of Life', na kojemu su rudimentarne rock himne obogatili dotjeranijom produkcijom, pa čak i elektroničkim ukrasima.

No kad smo ugledali masivna Hiwatt pojačala i Orange kutije, složene po pozornici u zid buke što nas je podsjetio na postavku Dinosaur Jr., znali smo da se nećemo baš ni tako lako izvući. Jer dvojac iz Vancouvera u osnovi ne odustaje od jednostavnog recepta: prljavi garažni rifovi, springsteenovski jednostavni i nostalgični tekstovi o korijenima, životu na cesti, alkoholu i ženama, te melodični navijački napjevi koji ukrašavaju simpatično primitivnu zvučnu sliku. I glasna, sinoć na trenutke čak i preglasna svirka.

Otprilike jednak broj ljudi kao i te sulude večeri u Purgeraju (oko 200) uživao je u šarolikoj set listi, u kojoj je bend pokrio sva tri albuma, ovoga puta preskočivši obrade. Očekivano, najveće ludilo nastupilo je na himnama s albuma 'Celebration Rock', gdje je bilo čak i pokušaja stage divinga, no i onih koji su buku stoički trpjeli sjedeći na pozornici. Cijelo to vrijeme znojni Brian King, u maniri rasnog rock frontmena, vrištao je u mikrofon, pljuvao i skakutao u pripijenim bermudama, a David Prowse ga je pratio jednostavnim lupanjem i korektno otpjevanim vokalnim dionicama.

Bilo je tu i zapinjanja, falšanja i općenito grešaka svih vrsta, ali sve je to u skladu s etosom bendova poput The Sonics, The Replacements i sličnih s kojima Japandroids dijele strast korijenskog garažnog rocka. No, čak i ovako beskompromisni i bazični zvuk u ovom ciničnom dobu polako prerasta u kanon, i zato bi bilo dobro da nas Japandroids nastave posjećivati svakih par godina. Jer uvijek će postojati neki 'mlađi mi', koji nekako moraju naučiti što je pogo, a što stage diving.