Članovi skupine Alemka Đivoje, Dalibor Prančević i Robertina Tomić su u razgovoru za tportal najavili nastavak akcije o početku koje smo izvještavali, a koja po njihovim riječima, nije samo umjetnička akcija, već je znatno kompleksnija i u sebi nosi više slojeva i razina iščitavanja. 'Osim velikog broja građana koji su posjetili Salon Galić u kojem se odvijao središnji dio aktivnosti radnog terena Jugoplastika, bilježimo i vrlo pozitivne reakcije iz raznih sfera, od muzeja do raznih institucija. Na osnovu toga, možemo najaviti sljedeću fazu projekta koji se već sada u ovoj fazi razvija u nepredvidivu smjeru', rekli su nam članovi OUR-a.

'Ono što treba naglasiti jest iznimno mnogo građana koji su posjetili Salon i sudjelovali u razvoju projekta donoseći predmete ili informacije o Jugoplastici. U interakciji, oni su zapravo oblikovali samu izložbu i sada već imamo vrijedni fundus predmeta oblikovanih u toj tvrtki', ističe Dalibor Prančević.

'Posjetitelji izložbe su nam se na izlazu iz galerije zahvaljivali i moram priznati da sam bila zatečena takvom reakcijom. Velikom broju građana to ime i brend ima veliko značenje u njihovoj memoriji', naglasila nam je Robertina Tomić. Emotivnošću publike na izložbi iznenađena je i Alemka Đivoje. 'Da smo znali i prepostavili da će građani ovako emotivno reagirati, vjerojatno bismo i produljili ovu prvu fazu interaktivne izložbe, no i ovo nam je odlična povratna informacija koja nam otkriva potencijal i mogućnosti ovog projekta', nastavlja Đivoje.

Članovi OUR-a naglašavaju da je 'Radni teren Jugoplastika' puno više od umjetničke akcije i ima multidisciplinaran karakter. Ovaj je projekt  tema i za sociologe, arhitekte, urbaniste, političare, povjesničare i tiče se vrlo važnog pitanja kolektivnog nasljeđa u vremenu socijalističke Hrvatske i bivše jugoslavenske federacije. Projekt se uklapa u prisutni trend preispitivanja odnosa prema recentnoj industrijskoj i oblikovnoj baštini iz vremena od 1945. do 1990. koja je istim ideološkim nabojem i žarom početkom devedesetih i kasnije nasilno amputirana iz kolektivne memorije.

'Predmeti sakupljeni tijekom ove akcije su odraz znanja, rada i razine oblikovanja u tom vremenu i to treba prezentirati i valorizirati, bez obzira na ideološke rezerve', kaže Prančević. Dio razgovora o projektu smo poveli i o sadašnjem stanju na lokaciji, te razlozima nestanka takvog brenda i moćne tvrtke. 'Po mom mišljenju, u likvidaciju tvrtke po modelu pretvorba - privatizacija - sanacija - stečaj se išlo ciljano i to bi zapravo trebalo istraživati. Na izložbi su nam pristupali bivši radnici tvrtke koji su nam pričali o tome', rekla nam je Alemka Đivoje.

'Po meni je diskutabilna teza o propasti Jugoplastike kao dio globalnog procesa i uvoza jeftine kineske robe. To su naprosto novonastale okolnosti na tržištu kojima se tvrtka prilagođava i nastavlja ili nestaje. Jugoplastika se 40 godina uspješno prilagođavala na tržištu i mislim da je unutar tvrtke bilo kreativnog potencijala za iskorak u kvalitativnu smislu. Sada je taj prostor doživio transformaciju od tvorničke do trgovačko stambeno-hotelske funkcije', ističe Robertina Tomić.

Na osnovi ovoga slučaja i nekih sličnih, može se zaključiti da navedena teza o ciljanoj likvidaciji Jugoplastike zapravo i nije iznenađenje, ako se prisjetimo kako se početkom devedesetih krenulo u privatizaciju. Pred Hrvatskom je tada bio jednostavan izbor, privatizacija po dioničkom modelu i transformacija socijalističkog samoupravljanja u moderno dioničarstvo u najboljoj kapitalističkoj tradiciji ili polufeudalni model sa 200 obitelji koje će posjedovati Hrvatsku. Znamo koji je model tada odabrao HDZ s Franjom Tuđmanom na čelu i sadašnje očajno stanje u hrvatskoj ekonomiji u velikoj je mjeri direktna posljedica takvog političkog koncepta. Sve drugo neuvjerljiva su opravdanja i korištenje globalnih ekonomskih potresa kao alibi u dnevno političke svrhe. Koliko god je ovaj projekt bio pogled unatrag, on je istovremeno bolno aktualan i poučan.