Predstavom 'Mačka na vrućem limenom krovu', nastaloj prema kultnoj drami Tennesseeja Williamsa o bogatoj obitelji s američkog juga i premijerno izvedenoj u subotu navečer u zagrebačkom HNK-u, redatelj Paolo Magelli bacio je rukavicu hrvatskoj konzervativnoj eliti.

>>>Paolo Magelli: Hrvatska nije ukroćena goropadnica, kao što to neki misle. Ja nisam digao ruke, nepomirljiv sam!

U toj priči o Velikom Tati, bogatom vlasniku plantaže pamuka s američkog juga, koji umire od raka i kojem svi lažu, glumci sočno psuju i nabacuju se pečenim šniclama, a glavni junaci – Maggie i Brick u interpretacijama izvanredne Zrinke Cvitešić i Filipa Vidovića – pokazuju naga tijela. Na sceni oživljuju snažni i dojmljivi likovi dekadentne južnjačke obitelji, frcaju emocije i strasti, otkriva se mračna strana obiteljskih odnosa, gledamo borbu za nasljedstvo. No ono što moderniziranu, napetu i dinamičnu troipolsatnu kazališnu verziju tog kultnog Williamsova teksta čini provokativnom nisu ni naga tijela ni psovke. Magellijeva predstava je duboko uznemirujuća zbog toga što raskrinkava hipokriziju, laž i pohlepu i što drsko razbija sliku o sretnoj obitelji kao stupu društva. To je danas, kada rastu neokonzervativne tendencije u Hrvatskoj i dijelu Europe, iznimno politička gesta.

Usto, predstava bez cenzure postavlja pitanja o homoseksualnosti i biseksualnosti, o borbi za ostavštinu i nasljedstvo, o istini, iskrenosti i težnji da se bude svoj i slobodan, o usamljenosti i neuzvraćenoj ljubavi, dakle univerzalnim temama koje nas se itekako tiču te koje duboko i snažno korespondiraju s Hrvatskom.

Zapravo, to je predstava o hipokriziji društva, obitelji i braka te općenito o licemjerju koje vlada u međuljudskim odnosima, od odnosa među bračnim partnerima, braćom i šogoricama do odnosa s liječnikom i svećenikom, koji su u emocionalno nabijenim monolozima i dijalozima savršeno ogoljeni i demistificirani, tako da se prokazuje sva raskoš njihovih laži i pustoš njihovih odnosa. Predstava je i udar na malograđanštinu te kukavičluk koji nas sprječava da izađemo iz raznih kaveza. Također kritika prevlasti materijalnih vrijednosti u ovom vremenu neoliberalnog kapitalizma koji je s tržišta izgurao poetičnost i ljudskost.

Pjesnik ljudskog srca

Zbog svoje drskosti i kritičnosti ova verzija 'Mačke na vrućem limenom krovu' nije izazvala gromoglasne ovacije, nego 'samo' zasluženi aplauz premijerne publike, što se moglo i očekivati. Naime, Magelli nije ponudio cenzuriranu obiteljsku melodramu sa sretnim krajem, kakvu znamo iz filmskog hita Richarda Brooksa s Elizabeth Taylor i Paulom Newmanom u glavnim rolama, nego nemilosrdnu kritiku obiteljskih i društvenih vrijednosti. Magelli, poznat kao redatelj angažiranih i često kontroverznih komada ('Nacija', 'Pir malograđana', 'Pentagram', 'Noćni život'), i ovom je predstavom, čini se, isprovocirao kulturni establišment Hrvatske. Bravo za Magellija i ansambl HNK.

Ta majstorski napisana drama američkog dramatičara Tennesseeja Williamsa, 'pjesnika ljudskog srca', kako su ga zvali, praizvedena je na Broadwayu u režiji slavnog Elieja Kazana 1955. godine, kada je autor za nju dobio svoju drugu Pulitzerovu nagradu. Williams je već tada bio poznat kao autor provokativnih tema, poput alkoholizma, prostitucije, homoseksualizma i nimfomanije, koje su tada u puritanskoj Americi izazivale sablazan. Predstava je postala hit, premda je redatelj natjerao autora teksta da ponešto promijeni original, primjerice inzistirao je na pomirenju Bricka s ocem te na simpatičnijoj verziji Maggie, kako bi temu ušećerio i približio masovnoj publici.

Populistička filmska verzija

I slavni Brooksov film iz 1958. godine također se nije temeljio na originalnom Williamsovu tekstu. Brooks je slijedio nit brodvejske drame: dodatno je cenzurirao original te u potpunosti izbacio Brickovu latentnu homoseksualnost. Premda je i film postao veliki hit, Williams je bio iznimno nezadovoljan tom populističkom filmskom verzijom svoje drame. Naime, Williams u njoj nije samo analizirao odnose u disfunkcionalnoj južnjačkoj obitelji, nego je objelodanio kompleksnu studiju o osamljenosti i neostvarenosti u kontekstu represivnog patrijarhata pedesetih godina, kad je ideja o 'američkom snu' bila na vrhuncu i kad su se veličale 'dobre, stare' obiteljske vrijednosti. Stoga je na dan premijere ogorčeno protestirao ispred kina: nosio je transparent na kojem je pisalo da je ta verzija filma vratila američku filmsku industriju 50 godina unazad, a zatim je nagovarao ljude da ne gledaju film nego da idu kući.

Jaki ženski likovi

Predstavu 'Mačka na vrućem limenom krovu' nose jaki ženski likovi, odnosno glumice HNK. U prvom planu je Zrinka Cvitešić, koja je zahtjevan i iznimno kompleksan lik snažne, ali frustrirane, razočarane i ranjene Maggie utjelovila s velikom strašću i uvjerljivošću. Njezina Maggie je slobodoumna, emancipirana i senzualna žena koja se ne obazire na tradiciju i lijepe manire, ona psuje i poput bijesne furije hoda scenom, a zapravo se bori za opstanak i ljubav te očajnički želi dijete s Brickom jer zna da će joj majčinstvo osigurati budućnost. Njezin brak s Brickom, alkoholičarom i biseksualcem, odavno je presušio i sveo se na međusobno optuživanje, čak i fizičko zlostavljanje. Ona nema što izgubiti, prima udarce, ali se i dalje bori, kao 'mačka na vrućem limenom krovu', jer traži ekonomsku i emocionalnu sigurnost ('Svi vi trebate nekoga da vas zagrli i vrati vam život koji ste izgubili'), pa će na kraju u ime opstanka i egzistencije lagati da je trudna i potom pokušati zavesti vlastitog supruga.

Mladi Filip Vidović interpretirao je Bricka, 'maminog zločestog dečka', bivšeg sportaša i sportskog komentatora kao slabića, alkoholičara i neiskazanog homoseksualca koji u prvom dijelu, zavaljen u ležaljci i nezainteresiran za svijet oko sebe, uglavnom šuti i pije. No u drugom dijelu, posebno u ključnom dijalogu s Tatom Pollittom (Velikim Tatom), kad izriče neumoljivu istinu 'Hipokrizija je sustav u kojem živimo, a moguća su dva odgovora – alkohol i smrt', razotkriva uzroke i razmjere svoje depresivnosti te pokazuje svoj neosporni talent. Međutim uloga Bricka, koji prvo optužuje Maggie za Skipperovo samoubojstvo, a zatim se guši u osjećaju krivnje što mu nije pomogao u najkritičnijem trenutku, zahtijeva više životne zrelosti i iskustava, što Vidović naprosto nema i ne može imati. Njegov Brick je dobar, posebno u drugom dijelu, gdje ukazuje na važnost istine, ali nije nas prikovao na sjedala.

Ksenija Marinković kao Mama Pollitt naprosto je divna. Njezin brak s Tatom Pollittom paradigma je lošeg, istrošenog, praznog i neravnopravnog odnosa, u kojem muškarac manifestira nesnošljivost prema ženi te niže uvrede ('stara debela trupina', 'od nje mi je mučno', 'ni njezin miris mi nije odgovarao'). U takvom braku, tipičnom za pedesete godine prošlog stoljeća, žena zatvara oči pred istinom, trpi i svjesno održava privid sretne obitelji. Ksenija Marinković je u toj ulozi 'velike mame' iskazala supstrat vitalnosti, bezuvjetne ljubavi i praštanja te će usprkos svemu braniti svoga supruga.

'S hipokrizijom se mora živjeti, jer osim hipokrizije nema ništa drugo'

Milan Pleština kao Tata Pollitt, koji se obogatio na ne baš najpošteniji način i stoga se može između povući paralela s našim tajkunima iz devedesetih, posebno je bio dojmljiv u ključnom dijalogu sa sinom Brickom, kad izgovara jednu od važnijih misli: 'S hipokrizijom se mora živjeti, jer osim hipokrizije nema ništa drugo.' U tim trenucima, pred smrt, konačno odustaje od laži i opredjeljuje se za istinu. Ana Begić Tahiri kao Mae, stroj za rađanje djece, bila je izvrsna protuteža emancipiranoj Maggie, a Livio Badurina originalno je interpretirao Velečasnog Tookera, koji se u ironičnom monologu, svojevrsnoj molitvi, referira na neke od aktualnih točaka suvremene Hrvatske, kao što su obitelj, Crkva i građanski odgoj. U tom svom monologu ističe da 'boljitak društva ovisi o stabilnosti obitelji' te zaključuje da je 'sretan što živi u zemlji u kojoj se ljudi civilizirano zalažu za pozitivne promjene kako bi ova zemlja postala komadić raja'.

Predstavi su pridonijeli i Dušan Bućan kao stariji sin Gooper, Goran Grgić kao dr. Bauch te djeca glumci. Valja spomenuti suvremeni prijevod Ive Juriša, stalnu Magellijevu dramaturginju Željku Udovičić Pleština, koja je dobro obavila zadatak, odličnu scenografiju Lorenza Bancija (velik i poluprazan prostor uokviren zelenilom i namješten tek s nekoliko komada pokućstva), kostimografiju Lea Kulaša (vrlo ženstveni i erotični kostimi Maggie) i izvanrednu glazbu Damira Martinovića Mrleta i Ivanke Mazurkijević, kojom se podcrtavaju psihološka stanja likova.