Sudeći po odjecima ove predstave premijerno odigrane još u sezoni 2005/06,mogao bi polučiti uspjeh na način kako su to učinili svojedobno Jan Lauwers i Robert Lepage na ranijim izdanjima festivala, kad su njihove predstave 'Izabelina soba' i 'Trilogija zmajeva' izazvale oduševljenje publike. Način na koji ovaj Belgijanac na ne više tako privremenom radu u Amsterdamu i Sjedinjenim Američkim Državama, koristi suvremene režijske postupke nije ni doslovan ni brutalan, ali ima poetičnu snagu po intenzitetu jednaku onoj koju emaniraju radovi Jana Fabrea, ali i puno više od toga.

Rođen 1958. godine, Ivo van Hove započeo je redateljsku karijeru 1981. iskušavajući se najprije na vlastitim tekstovima, ali je vrlo brzo pokazao svoj jednaki interes za klasiku kao i za suvremenost. Od tada do danas, na popisu autora koje je postavio mogu se naći i Bernard-Marie Koltès i Heiner Müller, kao i Euripid, Shakespeare ili pak Maksim Gorki. Pravila nema, i to se nije promijenilo ni kad je 2001. nakon dugogodišnjeg iskustva umjetničkog i produkcijskog vođenja kompanija i festivala, preuzeo mjesto šefa amsterdamske kazališne skupine Toneelgroep.

Budući da ne ulazi u onu grupu redatelja koji vole ili mogu raditi samo s jednim ansamblom, Van Hove je istodobno aktivan po cijeloj Europi, postavljajući opere pa čak i mjuzikle. Tako je režirao kultni mjuzikl 'Rent', kao i 'Lulu' Albana Berga te kompletnu tetralogiju 'Prsten Nibelunga' Richarda Wagnera. Usput još i predaje produkciju na dramskom odsjeku Hogeschool u Antwerpenu te polako gradi i filmsku karijeru.

Ipak, Ivo van Hove prvenstveno je kazališni redatelj, jedan od rijetkih europskih koji se uspio probiti u Americi, to jest u New Yorku, ali u kazališnom smislu to i jest Amerika. Najprije je pokušao s Eugeneom O'Neillom, i te stvari baš i nisu išle najbolje, ali kad se vratio svojim europskim korijenima i postavio Ibsenovu 'Geddu Gabler', otvorila su se vrata. Zato se, pored mnogih europskih kazališnih nagrada, može pohvaliti i s čak dva Obiea, nagrade za najbolja ostvarenja na Off-Broadwayu, što je prava rijetkost među takozvanim novokazališnim redateljima s ove strane Atlantika.

Najbolji spoj ostataka flamanskog vala s tradicionalnijim kazališnim postupcima, Van Hove i dalje psihologizira i postavlja predstavu onako kako su majstori prije njega to radili, ali se ne boji suvremenosti i mogućnosti koje nudi suvremena tehnologija. Iako mu je, kako tvrdi, kazalište misija a ne posao, inficiran je filmom od mladosti kad je više nego u kazalištu boravio u lokalnom kinu gdje su pred malobrojnom publikom prikazivani modernistički klasici. Tada zaražen, filmu je ostao vjeran sve dok ga i sam nije počeo snimati.

Svojevrsni presjek svega toga vidi se u dvoipolsatnoj predstavi 'Opening Night'. Nastala je kao kazališna obrada istoimenog filma Johna Cassavetesa, kultnog redatelja i nezavisnog filmaša poznatijeg po ulogama negativaca nego po autorskom radu.

Cassavetes je volio i cijenio kazalište kao otok slobode kakve u filmskoj industriji nema, i u ovom mu je filmu dao dužnu posvetu pričom o moralnom raspadu ne više tako mlade glumice prije premijere komada u kojem se na specifičan način prelama i njezina sudbina. Ivo Van Hove radio je po scenariju i film navodno nije vidio, barem ne prije završetka rada na svojoj obradi, ali je film o kazalištu vratio u kazalište s namjerom da 'Premijera' bude istodobni zagovor oba medija i obje umjetnosti.

Ivo van Hove teži kazalištu savršenstva i spaja slike žive i one pokretne, kao da su od iste vrste. S time se teško ne složiti, pogotovo ako na raspolaganju stoje i resursi kojima se to može ostvariti. Zato će, između ostaloga, ova predstava domaćem glumištu ili barem njegovu velikom dijelu pokazati kako efektno i inteligentno prevesti kazalište u film. I obrnuto.