Iako performans, a Perforacije ga, sudeći po imenu, smatraju svojom okosnicom, odavno jest legitimna umjetnička forma, domaće kulture ili kulture takozvanih 'ovih prostora' još uvijek osjećaju posljedice pogrešno shvaćene retrogarde koja ih je zahvatila prije dva desetljeća, pa se sustavi grade ponovo, gotovo ni iz čega.

Hibridi i izvedbe nejasnih obrisa, jednostruke akcije i hepeninzi, trudom Perforacija uspijevaju donekle doživjeti ne samo jednokratnu vidljivost, nego autonomnost, iako unutar okvira samog, doduše dosta široko postavljenog festivalskog obzora.

Na Perforacijama uvijek ima svega, od premijera do repriza, od slučajnih susreta do velikih produkcija, što god ta sintagma značila u kontekstu domaće izvaninstitucionalne i izvanočevidne kulture. One zato jesu svojevrsni off pandan nekom 'festivalu svih festivala': uključuju ples i performans, kazalište i likovnost, zvučne i likovne instalacije, čak i simpozij o kulturnim politikama i/li ekologiji.

Postoji međutim i ključna razlika koja ovaj festival čini malo 'nevinijim': na Perforacijama se barem toliko ne vidi hijerarhija, čak i ako je jasno da to ne znači da ona ne postoji. Na primjer, u spektakularno zamišljenoj Noći performansa doslovce bok uz bok stoje prepoznatljiva i sasvim nova imena, u satnici festivala najpoznatiji ili najstariji nemaju uvijek udarni termin, a kad se odlazi na put, u SAD ili Francusku, vodi se i one čija karijera možda upravo u tom času počinje.

U tim i takvim mnogostrukostima i istostima raster Perforacija istodobno je transparentan i nepronicljiv. S jedne strane, festival je u svojoj petoj godini već sasvim pristojno snažan brend koji prepoznatljivost od samih početaka ne želi zadržati samo u centraliziranoj poziciji metropole, nego ga širi na Dubrovnik, Rijeku i Split. Pritom lokalnim scenama pomaže, ali ih i patronizira ili, ljepše rečeno, natkriljuje. Drukčije rečeno, Perforacije su mali festival koji je postao velikim samo zato da bi novi mali nastali u njegovoj sjeni te da bi se posljedično i neke starije strukture prilagodile i pridružile.

Tako je s riječkim Drugim morem i Zoom Festivalom ostvarena koprodukcija 'Pristajanja', autorski rad Riječanki Nataše Antulov, Petre Mrša, Aleksandre Stojaković, Nike Mišković i Sanje Milardović, koji tematizira njihov rodni grad i povratak u njega na raspršen, ali simpatičan način. U suradnji s IKS Festivalom održana je i prva (divna?) splitska Noć performansa, a u dubrovačkoj Art radionici Lazareti mladi i ambiciozni Bruno Isaković premijerno izveo svoje 'Nečastive'.

Međutim, zamah Perforacija ne staje samo na domaćim partnerima, jer u planu je, a djelomično već i u provedbi, izvedbenoumjetnička mreža cijelog Balkana. Već drugi dan zagrebačkog segmenta ovogodišnjih Perforacija pokazao je sve nabrojane karakteristike platforme jednako otvorene 'starima' i 'mladima', domaćim i inozemnim umjetnicima te njihovim konceptima i stadijima realizacije. Mala Kline, slovenska
performerica i autorica čije ime treba zapamtiti, nije se predstavila novim radom, nego tek dijelom radioničkog procesa koji će vjerojatno biti izveden sljedeće godine.

Iako nije sudjelovala u toj radionici o kolektivnom radu snova, novi solo Petre Zanki 'Ephemerals' građen je na sličnom principu. Uvučen u videosnimku prolaznih atmosferilija koja od općeg postaje vrlo detaljna, gledatelj prati izvođačicu koja, uz pratnju uvijek izuzetne glazbe Adama Semijalca, gradi solo u suprotnom smjeru: od nepomične skulpturalnosti do uvjetnog (samo)oslobođenja u plesnim sekvencama.

Kako ove godine na Perforacijama nema Željka Zorice, status veterana sam i s punim pravom nosi Damir Bartol Indoš, premijerom 'Američkog atentatora'. Tanja Vrvilo i Indoš nisu u stanju samo spojiti ekologiju, radnička prava, pitanje svrhovitosti terorističkog čina i manje poznate epizode iz hrvatske povijesti, nego su uspjeli Vilija Matulu i Mislava Čavajdu naučiti svirati na čuvenim šahtofonima. U predstavi koja redefinira postulate političkog kazališta dok smisao nasilja pronalazi u scenskoj 'borbi sa stvarima' primjetan je pomak u stilizaciji i strukturi, što dokazuje da Indošev jezik nije nemoguće razumjeti, a njegovo junk igralište pretvoriti u vlastiti pješčanik.

Matula je odavno na to pristao, a Čavajda je, sudeći po intenzitetu i koncentraciji kojima pristupa Indoševim partiturama od ljudske rike i industrijskog otpada, entuzijastičan novozaraženi. Kao i svi oni koji na Perforacije, kao gledatelji ili izvođači, dođu prvi put – jednostavno podlegnu invazivnoj vrsti zvanoj izvedbena umjetnost.