Mate Matišić je poznat kao autor koji s dozom crnoga humora prokazuje i pokazuje sve mane, zablude, laži i iluzije hrvatskog društva. To je dokazao nebrojeno puta, i kao autor drama poput 'Anđela Babilona', 'Svećenikove djece' i 'Posmrtne trilogije', ali i kao scenarist ili koscenarist na filmovima Krste Papića, Dalibora Matanića i Vinka Brešana.

Međutim, u triptihu 'Ljudi od voska' inspiraciju je pronašao u motivima iz vlastitog života pa se počelo nagađati je li riječ o autobiografskom tekstu. Autor, naravno, otklanja takva nagađanja. 'Ako sam bio tako nemilosrdan prema svećenicima, sada sam htio vidjeti koliko ću biti nemilosrdan prema samome sebi', pojašnjava pisac čiji su dramski tekstovi izvođeni širom Europe, a filmovi snimljeni prema njegovim scenarijima nagrađivani na brojnim domaćim i stranim festivalima.

U kulturnim krugovima Zagreba već se proširila priča da ovaj vaš najnoviji dramski tekst 'Ljudi od voska' ima najviše autobiografskih i ispovjednih elemenata. Je li to točno?

Nije, jest i možda... U sve tri drame uzimam iz vlastitog života samo neke motive, neke dramske situacije i neke likove, ili kombinaciju nekih likova, i zatim ih dramaturški operacionaliziram kao da su fikcionalni motivi. Komad se sastoji od tri drame, a glavni lik je Viktor: prva drama 'Obožavateljica' vezana je za moj rockerski život, druga 'Prvi Musliman u selu' uz moj zavičaj i rodno mjesto, i pisana je u dijalektu, a treća 'Ispod perike' vezana je za mene kao skrbnika. No, razumijem vaše pitanje, jer u Hrvatskoj često gledatelji, ili neki od njih, misle da su događaji na sceni istiniti. To me podsjeća na moju baku koja do smrti nije shvatila da televizijska smrt u nekom filmu nije prva smrt. No za nju me to manje čudi s obzirom na to da je televizor vidjela nekoliko godina prije smrti. Nešto od tog pradoživljaja teatra i filma primjećujem danas i kod, navodno, vrlo obrazovanih ljudi. Tako sam čuo da se već priča po gradu kako u Srbiji imam sina mafijaša. Ja sam naprosto uživao sagledati sve moguće apsurde i stramputice kojima je moj život išao ili je mogao otići, a nije, jer mi se učinilo da u mom istinitom izvoru postoji nešto što mi daje veću snagu nego neka izmišljena priča. Reducirao sam sebe na razinu lika i s tim se igrao. Samo to. Tko razumije, razumije.

Mate Matišić (lijevo) s ekipom zagrebačkog HNK u kojem trenutačno radi predstavu s redateljem Januszom Kicom (desno)

Bojite li se reakcija ili osude javnosti? Naime, postoji opasnost da vas publika počne prosuđivati ili čak osuđivati kroz vaše likove jer će u njima otkrivati neke dodirne točke s vašim životom...

Koje javnosti? Da sam se bojao javnosti, onda ne bih nikada ništa napisao. Možda će zvučati bezobrazno, ali baš me briga što će misliti. Ako me žele kazniti - neka kazne. Ne bih želio zvučati prepotentno, ali u ovoj državi ne postoji nitko izvan mog obiteljskog kruga tko me može moralno prozivati. Ja takvu osobu još nisam upoznao. Da sam slušao hrvatsku tzv. kulturnu javnost, onda sam davno trebao prestati pisati, a za neke i prestati živjeti.

Može li se ipak reći da je ova drama 'Ljudi od voska' svojevrsni zaokret u vašem opusu? Koji je bio inicijalni okidač da napišete te drame?

Mi živimo u jednom lažnom društvu u kojem su svi moralne vertikale. U Hrvatskoj imamo četiri milijuna moralnih vertikala. Na televiziji, u medijima, političari, kolumnisti, svećenici, pisci, sveučilišni profesori, studenti… i svi drugi glume da su moralne vertikale, upozoravaju na probleme, znaju kako ih riješiti i što bi bilo najbolje za sve nas - i to za svakog stanovnika posebno. Kako sam i ja sam igrom slučaja postao moralna vertikala, odlučio sam ismijati tu 'instituciju': doveo sam sebe kao moralnu vertikalu u pitanje i u dramama napao samoga sebe. S obzirom na to da su me već ranije napadale razne društvene 'moralne vertikale', možda će me sad optužiti zbog napada na samoga sebe. Po onome što se gradom šuška, čini se da će neki braniti mene - od mene. Za razliku od njih, ja jednostavno mislim da nitko nema pravo prozivati drugoga dok ne pogleda u svoju vlastitu utrobu, a to je ujedno prvi preduvjet za normalni život. Jer, nažalost, ovdje mnogi lažu o sebi s neopisivom lakoćom i precjenjuju se. Ja sam samo zavirio u svoj lik i vlastiti mrak i užas, no mislim da nisam ništa gori od onih likova koji će sjediti u kazalištu.

Želite li reći da živimo u društvu lažaca i tzv. moralnih veličina, koji nam se plasiraju kao uzori?

Naravno. Ima toga u svim zanimanjima. Novinari, političari, pisci, ekonomisti, pravnici, generali, vojnici… Pa čak i ljudi koji bi morali biti 'uzoriti', ponašaju se kao moralne nule. Što sam stariji, čak mi se čini mi se da kaljuža moralnih veličina nije problem, problem je da si tu kaljužu ne priznamo. Malo, stidljivo priznanje bilo bi svjetlo u mraku te agresije tzv.dobrote, poniznosti i moralnog savršenstva koje nas okružuje i koje si neki prisvajaju. Nadam se da su moji 'Ljudi od voska' takvo stidljivo priznanje nesnalaženja u vrijednostima koje živim, tj. u kojima pokušavam živjeti.

U svojim dramama poput 'Svećenikove djece' suptilno provlačite temu Crkve. Kako tumačite to što se kod nas Crkva želi nametnuti kao moralna vertikala u društvu, pokušavajući uspostaviti svoj vrijednosni sustav, koji više ne korespondira s duhom vremena u 21. stoljeću?

Odgojen sam u konzervativnoj, tradicionalnoj obitelji, u tzv. kršćanskom duhu, što god to značilo, i nikad nisam išao spavati bez molitve. Odrastao sam uz priče iz Biblije, one su za mene bile poput 'Ivice i Marice'. Ne mogu zamisliti svoje postojanje bez tog konteksta niti se želim odreći tog naslijeđa. Žao mi je što hrvatska Crkva u nekim slučajevima po mom mišljenju nije reagirala u skladu s Evanđeljem. Ima tu puno nelogičnosti i paradoksa… Dok su nas ovdje napadali zbog filma 'Svećenikova djeca', film pobijedi na 9. Međunarodnom filmskog festivalu naroda i vjera u Terni, u Italiji, kojim je predsjedao Vicenzo Pagla, nadbiskup u miru i predsjednik Papinskog vijeća za obitelj. Znači, stvari u Crkvi nisu crno-bijele, no Crkva se uvijek gleda kroz prizmu nekoliko čudaka.

Spomenuli ste Evanđelje. Je li to učenje utjecalo na vas kao dramskog pisca, na vaš smisao za humor i sposobnost da kroz humor gledate na sve ljudske devijacije i karaktera i društva?

Još kao desetogodišnje dijete shvatio sam iz Evanđelja jedno dramaturško pravilo: kad čovjek stavi točku, On stavi zarez, međutim, to ljudi teško prihvaćaju. Neki doživljavaju Boga kao da je vojno lice, a Isusa kao kapetana prve klase ili zastavnika koji je tu samo da izdaje naređenja i komplicira život. Ja mislim da je On tu zbog radosti i olakšavanja života. S druge strane, pitam se što meni kao grešnom smrtniku, dramskom piscu, preostaje? Trebam li odbaciti te darove koje sam nezasluženo dobio zato što se to ne sviđa Peri, Marku i Janku? Zašto bi njihova mjera literature, drame, filma, glazbe, stvarnosti i života bila i moja mjera? I zašto oni, i s kojim pravom, misle, ako misle, da bi oni trebali biti gospodari mog postojanja? Pa čak mi je i On dao slobodu da postojim onako kako želim.

Kako iz sadašnje perspektive vidite napade koje ste doživjeli nakon izvedbi svojih drama, primjerice, 'Anđela Babilona' i drugih?

Drama 'Anđeli Babilona' izazvala je u javnosti razne asocijacije na Tuđmana. Meni je to bilo neshvatljivo da netko u gradonačelniku koji ševi ovcu prepozna Tuđmana. Ni sad ne znam kako su do toga došli. Najluđa interpretacija koju sam čuo u gradu govorila je da je to priča o ljubavnom trokutu između Gojka Šuška, Franje Tuđmana i Tuđmanove žene. Zato što se ovan u drami zove Šiško i kao postoji etimološka veza Šiško - Šušak… Mislim da su takva razmišljanja slijepa i vrlo opasna, mračna ulica za literaturu, za slobodu govora, za život. Ako sve što radimo mora proći vojno-političku prosudbu, onda će neki novi užas biti budućnost i to ne samo literature.

Što je bilo sa 'Svećenikovom djecom'?

Tu sam dramu napisao još 1998. godine, dakle, prije nego što je u Hrvatskoj postala aktualna priča o natalitetu. Zatim je prije 11 godina taj tekst izveden u teatru Puškin u Moskvi u režiji Aleksandra Ogarjeva. Ta izvedba je bila fantastična. Gostovala je i u Zagrebu i Splitu, gdje je pobijedila na Marulovim danima. Međutim, nakon što je prikazan Brešanov film, počelo se govoriti da Matišić 'ganja' politiku. A drama je stara 20 godina! Želio sam samo napisati priču o tome što se događa kad netko uzme ovlasti Boga, ili bogova.

Kako ste se osjećali kad su vas napadali?

Umorno. Shvatio sam da između jezika i atmosfere na estradi, u kojoj sam participirao kao klinac, i visokom društvu književnika, akademika, biskupa nema nikakve razlike. Uvidio sam da iza svake ideologije i svjetonazorske podjele postoje dvije vrste ljudi - oni koji otežavaju i oni koji olakšavaju živote.

Napisali ste 15 drama, a po mnogima od njih i scenarije za filmove, koje su režirali Krsto Papić, Vinko Brešan, Arsen A. Ostojić i Zrinko Ogresta. Koje su razlike u pisanju scenarija i drame?

Velike. Pisanje filmskog scenarija gotovo je nemoguće bez eduakcije i poznavanja zanata, jer je danas cijela tehnologija filma vrlo zahtjevna. Možete napisati filmsku priču, ali ne i scenarij. Ja sam imao najbolje učitelje pisanja: Marina Carića, Krstu Papića i Božidara Violića.

Budući da predajete scenarij na Akademiji dramske umjetnosti, kako ocjenjujete talentiranost novih mladih snaga?

Mislim da za budućnost hrvatskog filma ne moramo brinuti. Svake godine upoznam nekoliko fantastičnih mladih autora. Imao sam čast predavati mladim odličnim autorima kao što su Hana Jušić, Igor Šeregi, Igor Bezinović, Lukša Benić, Dino Pešut, Ivan Turković, Marko Hrenović, Valentina Galijatović… No trebat će im i sreća u životu da uspiju realizirati svoje zanimljive nove poetike. Nadam se da će moći egzistirati od onoga što rade dobro i što vole.

Jednom ste izjavili da živimo u epigonskoj kulturi koja stvara goblene koji sliče originalu. Možete li to pojasniti?

To sam izjavio početkom devedesetih. No i danas, čini mi se, postoji opasnost od goblenizacije umjetnosti. Bezgranična mogućnost prikupljanja informacija uz pomoć novih, savršenih tehnologija može dovesti do 'kopiranja' nekih originala i epigonizacije na uštrb individualnosti. A gdje to vodi, ne znam. Najveći je problem kad se kvaliteta kopiranja ocjenjuje kao vrlina nekog djela. To je vrlo često klopka u kojoj se nađe popularna glazba, kada u recenzijama napišu da je CD odličan jer sliči na neki inozemni CD. Ispada da je Mona Lisa goblen fantastičan je sliči na sliku Leonarda da Vincija. You tube je za glazbu koristan i nevjerojatno opasan jer sve olakšava, ali i prokazuje.

Kako se vi snalazite u toj epigonskoj, copy-paste kulturi?

Kako kad. Nekad se od mene očekuje da napravim goblen. Npr. kad radim nekakvu glazbu. I ja ga s veseljem napravim. Radio sam goblene turbo folk narodnjaka, ustaških pjesama… Svašta… I nisam ja zbog toga nešto razočaran. Ma, ne. Štoviše, ja ponekad volim raditi goblene. Možda vam se čini iz nekih mojih odgovora o goblenima, Crkvi, stvarnosti, političarima, da sam ja, ne znam, mrzovoljan čovjek, mrzovoljan lik. To nikako. Ja se to samo tako igram takvog lika, kao lik Viktor iz 'Ljudi od voska'. Čak bi i ovaj intervju mogao biti takva svojevrsna teatralizacija mene kao lika. Jer, ja sam vam u stvarnosti, dakle, ne kao lik Mate, jako sretan čovjek. Kao lik dramskog pisca Mate samo možda malo razočaran, ali kao pravi Mate i ne toliko. To je velika razlika. I to je opet na neki način priča o žanru 'Ljudi od voska'. Stvarni Mate je proživio nekoliko života u njihovoj punini i sada je zapravo najsretniji i sigurno najstariji Hrvat, star - 400 godina. Bio sam full rock zvijezda, sad sam scenarist i dramski pisac, a uz to sam i jazz gitarist, urednik HR, dramaturg Jadran filma, svirao sam s najznačajnijim svjetskim jazz glazbenicima, poučavam buduće hrvatske dramaturge, redatelje, imam punu kuću djece... Život mi je bio predivan. Kad sam se sa svog dječačkog brda spustio u ovu dolinu, nisam ni slutio da ću se tako provući kroz život, ali ni da ću postati takav lik.