Monoplay, prvi i jedini domaći festival specijaliziran za solo izvedbe u području suvremenog plesa koji se održava u Zadru, nakon svojih 11 godina prerastao je iz zadarskog u hrvatski brend, veoma značajan za suvremeni ples ne samo u zemlji nego i šire. Njegova umjetnička direktorica Petra Hrašćanec otkriva vrhunce ovogodišnjeg programa, koji traje od 19. do 23. kolovoza i u Hrvatsku dovodi, među ostalima, i čuvenu talijansku kazališnu skupinu Fanny & Alexander.

Hrašćanec nam je ispričala kako su od malog festivala koji je počeo radi prikupljanja sredstava za daljnje školovanje jedne od kolegica, članice zadarskog plesnog ansambla, došli do ovoga što je Monoplay danas. Osvrnula se i na svoj nastup na najvećem europskom festivalu suvremenog plesa ImPulsTanz u Beču, na kojemu izvodi novu predstavu 'Kompas', u potpisu s dugogodišnjim suradnikom Sašom Božićem.

Prošle godine u jednom svom tekstu napisali ste kako predstavu 'Kompas' smatrate možda najboljim što ste napravili u zadnjih deset godina na plesnoj, zvučnoj, perfomativnoj i likovnoj razini. Možete li se osvrnuti na nju, na samu ideju, koncept i na to zašto (vam) je 'Kompas' specifičan?

Predstava 'Kompas' i dalje je za mene konkretan i dorađen rad koji, što pokazuje u praksi, ima moć komunikacije s publikom te je prikaz našeg trenutnog standarda u svim aspektima nekog izvedbenog djela. Okupljeni autorski tim koji čine Bruno Pocharon (svjetlo), Hahn Rowe (glazba) te Ana Savić Gecan (scenografija i kostimi) na nevjerojatan način su 'pročitali' i nadogradili svatko u svom aspektu prvotnu ideju susreta koji smo Simone Aughterlony, Saša Božić i ja zamislili. Specifičnost ovog rada za mene leži u dvije komponente, a prva je vezana za već spomenut autorski tim koji je okupljen uz pomoć financiranja sa raznih strana (npr. Goethe instituta) odnosno ukupnog rada na produkcijskim uvjetima koji su nam omogućili profesionalni aspekt proizvodnje nekog umjetničkog djela. Sljedeća stvar koju vežem za ovaj projekt je svakako zanimljivo, skoro pa intuitivno nadopunjavanje u samom procesu rada sa Simone. Saša i ja već imamo pomalo ustaljene načine proizvodnje materijala, ali i navike u načinu verbaliziranja procesa te smo ovaj put bili izazvani na kompromis koji je po meni urodio zanimljivim susretom dviju različitih izvođačica. 'Kompas' je plesni i kazališni odgovor na klasični grčki ep 'Odiseju' u kojem je glavna tema samoća ili samobivanje sa sobom u prisutnosti drugog. Sama ta rečenica bi za mene danas mogla predstavljati i moju misao o kazalištu i izvedbenim umjetnostima.

Kako je došlo do gostovanja na bečkom ImPulsTanz?

ImPulsTanz je redovita postaja u profesionalnom razvoju i radu skoro svakog plesnog umjetnika. U ranim dvadesetima jedna od važnijih stvari za mene bilo je prikupljanje financija za ljetne radionice koje se tamo nude, ali i predstave koje su već tada predstavljale presjek svega bitnoga što se desilo u zadnjoj godini na plesnoj sceni Europe i svijeta. Iskreno, pišući ovo skoro pa ne vjerujem da ove godine tamo igram 'Kompas', da nisam dio publike ili polaznik radionica. Sama činjenica da smo ove godine u selekciji toga festival važna je referenca za daljnja gostovanja i buduće prilike za suradnju van Hrvatske tako da jednostavno ne razmišljam o tome što točno će donijeti ovo gostovanje. Koncentriram se samo na to da predstavu izvedemo dobro. Sve što mora doći, doći će ionako, kao i dosad, samo od sebe. Do gostovanja u Beču došlo je na početku godine kada smo primili pismeni poziv selektora koji je, prepostavljam, predstavu gledao u Zürichu, u kazalištu Gessnerallee. Na tom istom mjestu bilo je još selektora i programatora pa smo i turneju u Južnoj Americi, koja je bila u lipnju, potvrdili u Zürichu. U profesionalnim vodama vrlo rijetko netko kupuje predstavu na bazi video-materijala. Običaj je doći i uživo pogledati predstavu za koju ste zainteresirani. Pretpostavljam da će se i na ImPulsTanzu otvoriti takva prilika pa možemo sljedeće godine nadopuniti ovo pitanje.

Dosad ste puno nastupali vani. Možete li izdvojiti neki od njih da vam je zaista najviše značio?

Osim hrvatskih produkcija kroz platforme kao 21:21 i defacto vanjski sam član Wee kompanije koja radi u Norveškoj i Švedskoj. Sve to zajedno zaista pruža dovoljno dana koje provedem u avionu, ali mi je jako teško izabrati one nastupe koji mi znače više ili manje. Svako gostovanje prilika je za susret neke kulture, zajednice, vegetacije, gastronomije, ali i mali dio u vremenu koje ostaje i ugrađuje se u naša sjećanja i iskustvo. Osim nekih egzotičnih mjesta poput Kube, Kolumbije ili Brazila, pamtim i one neke ne tako atraktivne, ali meni drage sličice iz manjih mjesta jer smo recimo baš u nizozemskom Amersfoortu Saša Božić i ja imali neku divnu večer nakon predstave u suton na jednom malom trgu. Teško je izabrati koja predstava i koja publika su najbolje 'kliknuli' ili je li bilo bolje izvoditi 'Kompas' u Buenos Airesu ili 'Surprised body Project' u Havani. Rekla bih da sam zahvalna da sudjelujem i stvaram u projektima koji imaju šansu gostovati te da taj dio koji se tiče putovanja i mogućnosti za neke druge realnosti mene osobno mijenja i nadograđuje ne samo izvedbeno i profesionalno već i kao čovjeka. Ako pak trebam nešto reći s produkcijske strane onda bih izdvojila mjesta koja su nam otvorila mnoga druga vrata u profesionalnom svijetu izvedbenih umjetnosti. To bi svakako bili Milano (festival UOVO) i Pariz (Le Colombiere) gdje smo igrali 'Love will tear us apart' te Zürich (Gessnerallee) gdje smo igrali 'Kompas'.

Na predstavi 'Kompas', kako ste već spomenuli, surađujete sa Simone Aughterlony iz Švicarske i sa Sašom Božićem, vašim dugogodišnjim suradnikom. Kako se nadopunujete s njime u vašem zajedničkom radu i što vam je općenito važno u radu s drugima?

Saša i ja ove godine slavimo deset godina rada i kako pripremamo projekt koji obilježava tu brojku, bavimo se arhiviranjem i popisivanjem svih alata koje smo koristili u dosadašnjim radovima. Ipak najfascinantnija od svega za mene bila je brojka radova koje smo zajedno ostvarili u 'samo' deset godina, a koja se kreće oko dvadesetak. U našem zajedničkom radu dominira riječ procedura, a odmah nakon nje tehnologija. Najviše nas zanima kako netko stvara i kako nešto gradimo, odnosno vjerujemo da je razotkrivanje ustaljenih obrazaca i konvencija u kazališnom prostoru ono što nas tjera i na razmišljanje o osobnom prostoru očekivanja. Za nas je prepoznatljivo da u bilo kojem formatu najviše razmišljamo o tjelesnoj manifestaciji samog koncepta predstave te da ostavljamo prostor za gledatelja u koji on upisuje ono s čim se povezuje. Iako primarno Saša dolazi iz kazališne prakse, a ja iz plesne, nerijetko se desi da zamijenimo polje mišljenja, što samo potvrđuje da nas spajaju zajednički interesi. Ipak, najvažnije što nas spaja je dugogodišnjo prijateljstvo koje je već preraslo u pojam koji bismo mogli nazvati obitelj. Ta vrsta susreta, ona koja nudi susret dvije osobnosti, ono je što najviše cijenim u radu na svim razinama. Važna mi je individualnost, odnosno što upravo taj umjetnik/ica radi s postavkama koje su zadane od nekoga drugoga ili sebe samog. Cijenim izvođačku vještinu bilo koje vrste, ali i bilo koje grane umjetnosti, a pojam vještine ne smještam samo u polje mogućnosti ili atrakcije već u ono suptilno i specifično što svaka osoba nudi.

Sa Sašom Božićem radili ste i vašu najpoznatiju predstavu, ujedno i jednu od najizvođenijih domaćih predstava vani, koju ste također spomenuli, 'Love will tear us apart'. Što biste istaknuli kao njenu osnovnu draž, zašto je tako odlično prihvaćena i shvaćena?

'Love will tear us apart' u svojoj formi koketira između plesne predstave i rock/pop koncerta i mislim da je taj spoj ono što veže publiku za to djelo jer je ista ta muzika možda dio i njihovog iskustva. Nakon ili prije svake pjesme izgovara se tekst koji upućuje za koga se izvodi sljedeći broj. Ta vrsta izravnog obraćanja, ali i razotkrivanja mehanizma kazališta (nešto se izvodi za nekoga) čini cijelu stvar vrlo pitkom. S druge strane, postavlja mnoga pitanja i na suptilan način razvija dozu sarkazma do onoga što nam je znano od prije ili predstavljeno kao istina sada. Ulaz u tu predstavu publika može ostvariti na raznim razinama pa je vjerojatno zato tako široko prihvaćena. Za mene osobno draž u toj predstavi je ljubav prema plesu, izvođenju, dijeljenju iskustva trenutka s publikom te zajednička strast prema muzici koju trenutno zajedno slušamo, uprizorujemo i koja nas se tiče. Predstava sljedeću izvedbu ima u Briselu u proljeće 2020. gdje smo ju već prikazali prije pet godina.

'Love will tear us apart' dio je 'Trilogije' u kojoj su i predstave Boys don't cry' i 'The Beatles'. Možete li se osvrnuti na cjelokupnu trilogiju, na njen koncept i poveznice među predstavama?

'Love will tear us apart' je solo koji između pet izabranih skladbi iznosi detalje o izvođačici i njenom odnosu sa publikom, 'Boys don’t cry' je duet sa Markom Jastrevskim u kojem koristimo samo pjesme ženskih kantautorica iz 1960-ih, a glavnu temu nalazi u pojmu krađe identiteta budući da se Marko predstavlja kao Petra Hrašćanec te izvodi i govori neke dijelove iz sola kojeg smo vidjeli prije. Cijelu 'Trilogiju' zaključujemo s 'The Beatles', komadom kojeg izvode Matea Bilosnić, Filipa Bavčević, Josipa Štulić, Marko i ja te koji istražuje modele kolektivnog sjećanja i ritualnog čina plesa u grupi. Cijela trilogija je kazališno putovanje koje rastvara prakse i naučene obrasce sudjelovanja u izvedbenom činu te se iz solo-izvedbe posvećene nekome pretvara u grupno slavlje plesa na sceni koje uključuje i izvođače i gledatelje.

Drugi dio, Boys don't cry, kako ste rekli, posvećen je ženskim kantautoricama iz 1960-ih i bavi se pitanjem ženskog identiteta. Zašto ste se odlučili za tu tematiku?

Tijekom istraživanja činilo nam se da ženske kantautorice zaslužuju posebno mjesto u glazbenoj povijesti zbog svoje radikalnosti te neke tihe i uporne borbe za bolje uvjete i prava žena općenito. Ženski glas koji otvoreno progovara o buntu, razlikama, nezadovoljstvu i potencijalu tadašnje slike žene u estradnim vodama glazbene industrije, ali i šire, zaintirgirao nas je jer smo primjetili da još danas opstaju neke staromodne općeprihvaćene činjenice o tome da je muški redatelj bolji, da je slika glumice ona koja izlazi obično u modnom časopisu, a intervju o politici je dodijeljen muškom glumcu, muški plesači češće dobiju posao jer su traženi, bez obzira na predznanje i slično. S obzirom da ne živimo taj klišej, činilo nam se bitno naglasiti njihovu ulogu 1960-ih te ukazati, možda glazbenim izborom, ako ne i samim izborom izvođača, da nas rodne podjele ne vesele. Budući da je dio veće trilogije, ova misao je samo jedna od linija koja nas je vodila u gradnji predstave 'Boys don’t cry', a savršeno se uklopila u androginsku ideju izvođača koju cijela 'Trilogija' nudi.

Dugo ste na domaćoj plesnoj sceni. Što biste istaknuli kao trenutno njene najveće probleme?

Trenutni, ali i stalni problem domaće plesne scene su resursi i to oni produkcijski. Pri tome najviše mislim na prostorne i financijske resurse i već godinama svi ukazujemo na taj problem. Profesionalizacija nekog područja ne može se desiti do kraja dok nadležne institucije, pri čemu ne mislim samo na Ministarstvo kulture, ne pokažu razumijevanje i dugoročnu strategiju podrške u ova dva područja. Ministarstvo kulture svakako treba predvoditi ovu bitku, ali nikako nije odgovorno samo jer se ukupni financijski postotak kojim se financira plesna scena stalno snižava na svim ostalim platformama. Da skratim priču, umjetnost je ona koja troši, a ne ona koja stvara, između ostalog, i standard života svakog stanovnika i glasača. Dok se ta premisa ne promijeni ništa se neće desiti. Jednostavno ne vjerujem da u Zagrebu ne postoje dva ili tri gradska prostora koja se ne bi dala pretvoriti u scenski prostor umjesto u šoping centar, kafić ili parking. Također ne vjerujem da se treba potrošiti na malverzcije u gradnji umjesto da se s trećinom tog iznosa financira godišnja produkcija plesne, likovne ili spisateljske prakse. Trenutno je u Zagrebu skoro nemoguće dogovoriti reprizu predstave koja igra van granica Hrvatske, a da pri tome niste osobno u većem financijskom gubitku. A da ni ne pričam o prostoru za rad ili rezidencijalnom prostoru za istraživanje. Situacija je apsurdna. Jednostavno ne stojimo uz bok onih praksi koje su se ipak izborile za bolje uvjete rada, a istovremeno smo obično prvi na crti bojišnice suvremenih praksi u svijetu. Dugo sam sa prijateljicom Mirnom imala pošalicu koja je glasila: 'Samo stručnjaci, samo reforme'. Nažalost, i danas je često koristim kao komentar na sve što čujem ili vidim da nam postaje stvarnost.

Inače ste i Zadra, tamo ste s plesom i počeli i tamo se već 11 godina održava festival sola Monoplay, čija ste umjetnička direktorica. Kako ocjenjujete zadarsku plesnu scenu, koje su joj jake strane?

Zadarsku plesnu scenu čine individualci. To su sve redom pojedinci koji žive svoju praksu s velikim entuzijazmom i, ono što je najbitnije, rade to kroz dugo vremensko radzdoblje, ne umaraju se. Neki su povezani u formi organizacije kao Zadarski plesni ansambl, a neki su jednostavno slobodni umjetnici koji rade sebi specifične prakse i predstave. Sanja Petrovski veliki je duh svega što pleše u Zadru i nemoguće je baviti se plesom u Zadru, a da tu osobu niste sreli makar na kratko. Moram priznati da svaki grad ima jednu takvu osobu koja gura stvari dalje i inzistira, ali Sanju ću ipak izdvojiti kao nevjerojatnu umjetnicu i ženu koja se mijenja s vremenom, uči, pušta, drži i grli kad treba. To je velika moć koja je sve nas održala u nekoj vjeri da ipak ima smisla i potrebe stalno razvijati i graditi potencijal suvremenih praksi u Dalmaciji. Osim festivala Monoplay, Zadarski plesni ansambl ima cjelogodišnju djelatnost rada i razvijanja kroz radionice, predstave i nove projekte te je svakako već godinama prisutan kao profesionalni dio plesne scene u Hrvatskoj. Taj status još moramo izboriti i na razini financiranja i podrške od lokalnih institucija što vjerujem da se može redefinirati i poboljšati pri izradi novog strateškog plana ureda za kulturu grada Zadra. Osim Zadarskog plesnog ansambla, postoje još umjetnici poput Marije Ščekić, Ive Burčul, Stošije Zrinski te mnogih drugih koji djeluju u Zadru. Vjerujem da je plesna scena tog grada zaslužila, ako ništa onda opstankom svih ovih godina, da iz samoodrživosti ipak uplovi u malo mirnije vode u kojima više energije može staviti na kreativno, a ne samo financijsko djelovanje.

Iz sveg dosadašnjeg nastupanja tu u Hrvatskoj, što ste zaključili, kakva je publika vaših predstava, prije svega u Zagrebu, u kojemu živite i najviše radite?

Ne znam. Publika je raznolika i ovisi o tome gdje i što radimo. Jedino što mogu reći o publici je da računamo da će je biti, ali ne dodvoravamo se unaprijed i nemamo neki plan oko toga kako se svidjeti. Na naše predstave dolaze kolege glumci, likovnjaci, muzičari te veliki dio nezavisne scene koje smo i dio. U vrijeme zlatnih dana &TD-a imala sam osjećaj da u Zagrebu postoji istih 300 ljudi koji će doći na sve… muzički salon, kazališnu predstavu, ples, izložbu. Zabrinulo me to. A onda opet se desi neki razgovor navečer u Kroli ili Kolažu gdje ti priđe netko tko nije dio umjetničke scene i kaže da je gledao neke predstave i čestita na izvedbi. Ne znam. Zagreb je čudan. Sve je dostupno naoko, a zapravo jedino što će sigurno ostaviti trag je neka dugogodišnja ideja o ulaganju i nuđenju... Ili barem želim misliti da je tako. Želim vjerovati da nije svejedno. Imamo li našu publiku? Imamo.

Koji su trenutno fokusi ili trendovi u suvremenom plesu, globalno i u Hrvatskoj, što se najviše istražuje, izvodi i kako?

Već dugo postoje dvije struje. Jedna je izrazito fizički orijentirana i stavlja vještinu i, recimo, 'trikove' ispred samog koncepta ili teme nekog rada. Kretanje radi kretanja, odnosno suho pokazivanje 'ljepote' pokreta, reklo bi se. Druga je pak dosta hermetična te teži intelektualnom poimanju odeređene teme ili istraživanja kojom se umjetnici bave te često ostaje 'hladna' u svom prikazu. Naravno ove dvije krajnosti hrane i sredinu u kojoj bih rekla da se i mi pronalazimo. Ples je doživljajna aktivnost, kako u svijesti izvođača tako i u oku gledatelja. Za mene je dobra predstava ona koja kroz medij plesa uspije progovoriti i o nekoj temi koja je percipirana semantički, kroz riječi. Što se tiče istraživanja i tema, čini mi se da postoje 'modni detalji' koji se svima svide pa se čini da nekoliko godina svi rade predstavu o gradnji ili izbjeglicama ili ekologiji ili nekoj drugoj aktualnoj temi. Nažalost, financiranje van Hrvatske vrlo često ovisi o temama pa dobijemo dvosjekli mač. Predstave imaju za produkciju, ali sve produkcije su na istu temu. Mi tih problema nemamo. Svi dobijemo premalo ili ništa pa je jednostavnije.

Već dugo vremena predajete na Akademiji dramskih umjetnosti. Kakva vam se čini perspektiva mladih plesača tu u Hrvatskoj? Preporučujete li im više da se fokusiraju na inozemstvo?

Sve što sam dosada napisala nekako mi zvuči poznato tako da sam sigurna da upoznajem svoje studente s ovim problemima. Ipak oni su drugo vrijeme i druga energija i u postotku ih više potičem, nego što ih podsjećam na probleme. Na ADU sam u poziciji koja nije subjektivna te se trudim poticati individualne načine kojima će sami naći svoje mjesto i zadovoljstvo u ovom poslu. Plesni odsjek ADU svakako školuje plesne umjetnike koji mogu raditi u Hrvatskoj, ali i van njenih granica. Ostavljam taj izbor njima te ne preporučujem nijednu opciju. Bitno je da vole to što rade i s tim su već najbogatiji na svijetu.

Vi ste u jednom trenutku otišli studirati vani, u Austriju. Što je bio otponac tom potezu i što ste najavažnije izvukli iz tog perioda izbivanja iz Hrvatske?

Da, studirala sam na Salzburg Experimental Academy of Arts i ta odluka je došla nakon četiri godine Zagreba i potrebe za nadogradnjom koju više nisam uspijevala pronaći u svom okruženju. Svako umjetničko obrazovanje je dobro za mladog umjetnika. Ono nudi kondenzirana znanja i mogućnost osvrta, a osim prisvajanja discipline do svoje prakse, nudi i najbolju stvar na svijetu, kao i svaka druga norma – inat. Taj inat do toga kako i što bih ja, a ne ono što je ustaljena norma je upravo ono zašto volim izvedbeni posao. To je neprekidno traganje i preslagivanje uvida, znanja i interesa koje nitko za vas ne može odraditi. Unutra si kompletno. U Salzburgu se desilo upravo to da sam sebi redefinirala točno što želim kad kažem 'ples', a shvatila sam i da to jedino sama mogu proizvesti. Ovo zadnje, naravno, ne znači da ne surađujem s drugima, to je jedna od bitnih stvari koju nikada ne bih promijenila, već da nema recepta i da nema ideala. U suvremenim praksama bilo koje vrste nekako ste primorani izvući sve iz sebe i sve potkošulje okrenuti naopako, a tek onda to isto shvaćanje ili osjećaj upariti sa samom disciplinom ili praksom. Otuđiti osobno.

Dodatno u kontekstu predavanja, koliko je teško pedagoški se baviti plesom, prenijeti ga drugima? Gdje su najveći izazovi, gdje prilike?

Pedagogijom plesa bavim se od 16. godine i pričinjava mi veliko zadovoljstvo. Kao i u izvedbenom formatu, polje je ogromno i stalna nadogradnja je osnovni dio ovog posla. Kažem posla, ali zapravo mislim poziva jer u ovaj oblik pedagogije ste obično samo usisani vlastitim interesom. Danas je teško pripremiti plesnog umjetnika/icu na sve što se od njega/nje očekuje, ali mislim da na našem odsjeku radi izvrstan kadar nastavnika te sam ponosna što se mogu zvati dijelom istog. Predajem tehniku suvremenog plesa i pokušavam omogućiti stalan kontakt sa suvremenim tendecijama u plesnom svijetu time što pozivam umjetnike koji trenutno djeluju kao pedagozi, ali i kao autori u ovom polju. Najveći izazov u prijenosu pokreta je kopija, odnosno doslovno imitiranje zadanog oblika koji se zahtijeva na satu. Suvremena plesna tehnika podrazumijeva razumijevanje funkcije nekog pokreta, time i sam kinestetički doživljaj istoga. Samo takvo iskustvo rađa mogućnost kreacije na bazi upisanih funkcija, a ne oblika nekog pokreta. Skraćeno, sloboda izražavanja pokretom rađa se sa svijesti o vlastitom tijelu i njegovim mogućnostima, a ne prisjećanjem naučenih par 'fora' s nekih satova tehnike. Prilike? Huh, mislim da nema ništa ljepše nego nečiji napredak. Pogotovo kad ste bili mali dio tog putovanja.

Spomenuli smo Monoplay, čija ste umjetnička direktorica i čije 11. izdanje počinje vrlo skoro. Možete li se osvrnuti na ovogdišnji program, kako ste uspjeli dobiti sve te goste, kome se najviše veselite i zašto?

Ovogodišnji Monoplay je blizu ideala kojem težimo s ovom manifestacijom u smislu recentnosti radova i njihove važnosti, a tome smo se približili već prošle godine kad smo za jubilarno deseto izdanje produžili trajanje festivala i hrabrije krenuli u programaciju. Kao i prošle godine, produkcijski tim kojeg predvodi Koraljka Begović, uspio je s raznih fondova, ambasada, centara i sponzora namaknuti sredstva koja omogućuju ovako jaka imena na festivalu. Veselimo se da Zadar na pet dana postaje 'mignon' suvremenih plesnih praksi te sigurno privlači i publiku koja nije samo unutar naših granica. Jedanaesti Monoplay tako nudi imena poput Francesca Scavette, Mette Edvarson, Pol Pia, a konačno, nakon mnogo godina dogovora, i talijanski kolektiv Fanny & Alexander. Svake godine predstavljamo i hrvatsku selekciju sola, a ove godine to su Nastasja Štefanić, Šimun Stankov i Ivana Kalc u pratnji radova studenata plesnog odsjeka pri ADU. Suradnja s ekipom Botaničara nastavlja se i ove godine pa osim predavanja, izložbi i okruglih stolova u ovom off program prostoru predstavljamo i solo koncert norveškog umjetnika Stiana Westerhusa. Ove godine ima zaista puno iznenađenja, a jedna od novosti na koju smo najviše ponosni je MONOdeskripcija, projekt koji smo ostvarii u suradnji s udrugom slijepih u Zadru, a koji omogućuje prvi put u Hrvatskoj da jednu plesnu predstavu dožive i slijepi. Najviše se veselim činjenici da ću ponovno barem pet dana u godini provesti sa svojom plesnom obitelji iz Zadra koja organizira ovaj festival. Nevjerojatna stvar oko Monoplaya je ta da, osim što stvara, nudi i novi prostor mišljenja u Zadru te otvara vrijeme za nas koji smo počeli plesati u istoj dvorani da se ponovno okupimo sa svih strana svijeta i slavimo taj isti ples.

Uopće, kako ste došli na ideju festivala jednog plesača i kakvu Monoplay danas ima poziciju ili ulogu u zemlji i šire?

Prvi Monoplay prije jedanest godina osmislila je Sanja Petrovski koji je kao glavnu funkciju imao prikupljanje sredstava za daljnje školovanje članice zadarskog plesnog ansambla Matee Bilosnić. Solo forma desila se tako što smo se svi odazvali na poziv te pripremali svoj materijal u svom kutku zemlje ili svijeta. Ipak, solo kao formu prepoznali smo već i ranije kao vrlo specifičnu i tešku disciplinu pa je već drugi Monoplay ozbiljno zagazio u daljnje razvijanje te ideje. A Monoplay danas? Jedanaesto izdanje donosi nam presjek novih tendencija u suvremenom plesu i izvedbenim umjetnostima te kvalitetom programa iz godine u godinu brani mjesto koje je zauzeo u srcima i glavama, kako domaćih, tako i stranih umjetnika i publike. Na prošlom jubilarnom izdanju dobili smo pohvale za rad koji ulažemo već jedno desetljeće u razvoj suvremene izvedbene scene te nam se potvrdilo saznanje da je festival prerastao okvir 'zadarskog' proizvoda i postao relevantno mjesto za suvremeni ples u Hrvatskoj, ali i šire. Kvaliteta samih programa i predstava ono je što najviše naglašavamo u svom radu jer smo svjesni da odgovorna uloga programatora znači promišljati promjenu. Iznimno nam je drago da tu promjenu vidimo iz godine u godinu u vidu ljudi koji dolaze na festival, diskursa koji se stvara oko samog pojma 'izvedba' te povećane potrebe za širenje u nove formate kulturnih sadržaja.