Ovaj skoro se može reći ex-jugoslavenski Let iznad kukavičjeg gnijezda smjestio je svoje štićenike u napušteni hotel na planini. Sva sreća da je nurse Ratched (Ivan, terapeut i voditelj grupe) puno ljubaznija prema svojim pacijentima, i da su metode liječenja znatno humanije i djelotvornije.

Isprepliću se osobne priče svakog sudionika, koje dijeljenjem u terapeutskoj grupi prestaju biti osobne jer se na njihovim seansama svatko na svoj način pomalo bolno uplete u prepričavanje svojih kolega. Prepričani se događaji zatim rekonstruiraju korištenjem psihoterapeutske metode psihodrame, tako da su članovi grupe aktivni sudionici u odigranoj priči.

Tu se zapravo i zapliće radnja filma, i tako počinju međusobni odnosi sudionika seanse. Postavlja se pitanje osobnog identiteta kroz uzdrmavanje nacionalnog identiteta. Tu je i pitanje gubitka nacionalnog ponosa zbog preživljenih strahota i ponovni prolazak kroz te iste strahove i pokušaji ispravljanja tih pogrešaka, mijenjanjem ishoda situacije. Sve to kroz oprost onima koji su tebi i tvom narodu nanijeli bol, i život s boli onih kojima si ti uništio život, slijedeći nečije ideje ili po naredbi, samo da tebe ne ubiju. Ili oni tebe ili ti nekog.

Film izvrsne glume nose autentično odglumljene uloge Merima (Emir Hadžihafizbegović), Valentina (Leon Lučev), Mikija (Boris Isaković) i Ahmeda (Ermin Bravo). Još jedna uloga cinika za Izudina Bajrovića, kao i skoro beztekstualna uloga seksom opsjednutog Josipa za Ivu Gregurevića, te mladog ratnog invalida Jasmina (Boris Ler) čine ovaj film glumački toliko jakim da bi se o svakoj specifičnoj ulozi i glumačkom ostvarenju pojedinaca mogla napisati posebna disertacija. Pojavljuje se samo jedna ženska, i to sporedna uloga, no film je izrazito emotivan, vrlo katarzičan, no nimalo sentimentalan. Osjeća se stvarna bol i strah kroz koji su likovi prošli i prolaze danas, više od dvadeset godina nakon što je završila ratna priča, no, je li ona zapravo završila?

Redatelju također velika pohvala za istančan izbor profila za uloge, te uigran i neobično nadopunjujuć glumački tim koji filmu daje veliku psihološku snagu. Kroz čitav film se ističe nešto drugačiji pogled na PTSP nego u većini filmova postratne tematike s ovih područja. Upravo bavljenje pitanjem zašto i kako PTSP uopće nastaje kod sudionika rata, a ne samo rješavanje njegovih posljedica, snažna je psihosocijalna poruka ovog filma kojom on djeluje na društvo i njegove potencijalne promjene.

Situacije ‘glumljenja unutar uloge’, kad su likovi sudionici u seansi što ih osobno emotivno jako angažira, psihološka su prekretnica filma i režijski su izvrsno riješeni. Iako bolan, film ima pozitivno usmjerenje i dokazuje nam da je oprost moguć. Težak je i ide vrlo sporo, ali je moguć. Lakoća kojom se terapeut Ivan (Sebastian Cavazza) nosi s emotivnim reakcijama sudionika seanse, bez optuživanja, s nadnaravnom tolerancijom čak i u po njegov život opasnim situacijama, jasno upućuje da je suživot u toleranciji bez zamjeranja moguć.

Ljudi koji su nestali ne mogu se vratiti, povijest ne možemo promijeniti, nanesenu bol ne možemo obrisati. Može se promijeniti samo naš pogled na situaciju i aktualna emotivna reakcija. I što ćemo mi danas nakon toliko godina s time napraviti, svatko za sebe i svoj život.

Nakon već nekoliko osvojenih nagrada po europskim festivalima, redatelju i filmu želimo još puno istih. Držimo im palčeve da potrče i pobjede u finalnoj trci ovogodišnjeg Oscara za film na stranom jeziku. Višeslojnom, dubokom porukom kojom zrači, porukom mira, prihvaćanja, tolerancije i oprosta, kao rijetko koji film postratne tematike, 'Muškarci ne plaču' prikazuje težinu i stvarnost situacije na ovim područjima. Daje snažno pozitivno usmjerenje koji nam je moguć put u lagodnije sutra, put globalne društvene promjene koji jedino može krenuti promjenom pojedinca.