Kad kazalište za djecu fascinira i odrasle, a ne samo ciljanu populaciju, čini se da je ono nadišlo svoju funkciju, ali i ne mora biti tako. Nerijetko čak i medijski napisi, kojih o tom segmentu kazališnog života i nema onoliko koliko bi ih trebalo biti, barem sudeći po brojnosti publike ako ne i po kvaliteti, za poneku produkciju tvrde da zabavlja ili uči, podjednako i djecu i roditelje. I to ako žele biti zaista pohvalni.

Međutim, ako iskustvo kazališta već podrazumijeva određenu svjesnu zanesenost, strogim prijevodom 'namjernu uskratu nevjerice', u čemu je razlika između snova sanjanih u kazalištu koje je nominalno za djecu i onoga koje to nije? Uostalom, publika i jest tvar od koje su građeni snovi, tako je barem netko tvrdio davno.

Naravno, u sadašnjem stadiju zagrebačkih profesionalnih kazališta, ograniči li se slučajni pregled samo na kazališta metropole, teško je zamisliti konstrukciju poput 'dramsko kazalište za djecu', a u javnosti bi vjerojatno i sam spomen takve izazvao podsmijeh. Činjenica je, međutim, da su produkcije kazališta za djecu ponekad zaista kvalitetnije od onih namijenjenih odrasloj, navodno više ili bolje mislećoj publici. U svakom slučaju, usporedba po čistoći donijela bi sličan rezultat, iako na kazalištu nipošto nije samo da odgaja. Ili bi, možda, jednostavno trebalo pristati na činjenicu da kazalište za djecu odgaja upravo onoliko koliko to čini i njegov stariji, veći, nedostižno bolje dotiran i stoga produkcijski snažniji, a tek sporadično i ozbiljniji 'brat'.

Bila bi neistina tvrditi da se kazališta za djecu i njihove produkcije ne bave ozbiljnim temama, i da je pritom, u vremenu relativiziranja svega, upravo njihova funkcija zanemariva. Bez obzira na eventualne izvedbene nesavršenosti ili pak vrhunce. Potraga za autoritetom i njegovo ispitivanje s jedne te mogućnost, ali i potreba da ga se zavrijedi s druge strane, prva je među tim velikim temama, a druga odnos istosti i 'drukčijosti' u najrazličitijim modifikacijama. Nekoliko predstava koje su u posljednje je vrijeme pronašle mjesto na zagrebačkim repertoarima to jasno pokazuju.

Klasična dramaturgija uvijek uvodi neku vrstu stranca koji na ovaj ili onaj način prodire u staložen uobičajen svijet, i taj motiv lako je prepoznati u prilično različitim produkcijama. Zato, na primjer, 'Mirakul za malene', što ga je Rene Medvešek postavio u Kazalištu Trešnja, preko lika lutajućeg klauna Rakana Rushaidata uči kako uštogljenost nije ugodna ni Bogu, ili barem kipu Bogorodice, a drugost treba barem pokušati razumjeti i time joj dati šansu.

'Matilda' Olivera Frljića iz Dječjeg kazališta Dubrava, i roditelje, u većini slučajeva ipak neupitne moralne i svake druge autoritete u životu djeteta, stavlja na zasluženo mjesto, ako to zaslužuju.

Zato, na primjer, čudi da je isti redatelj sa zavidnom reputacijomu Kazalištu Žar ptica zaboravio ili se namjerno izbjegao baviti hijerarhijom 'Družbe Pere Kvržice'. Iako je autoritet, doduše na nešto drukčiji način, jer su predlošci tako zahtijevali, redovito propitivao u svojim ranijim predstavama za djecu u Dubravi, Žar ptici i ZKM-u.

Autoritetom na osnovi straha bavila se na nešto drukčiji način od uobičajenog i Mateja Koležnik u Kazalištu Trešnja, zahvaljujući Dariji Lorenci kao sasvim neobično postavljenoj vještici u 'Ivici i Marici'.

Na nešto ozbiljnijoj razini, preko problematike nehotičnog zločina i upitne kazne, o tome govori i 'Kamenje' u Kazalištu Mala scena. Riječ je ipak o predstavi za mlade, pa je i pitanje autoriteta postavljeno ne više izvan protagonista, ali zato na njega ni ne odgovara na način koji nije primjeren gledateljima mlađima od mladih.

No još jedna nova produkcija s Medveščaka ispituje bajkovito očekivanje tretiranjem drugosti kao realnosti na koju se također treba priviknuti i na njoj raditi u granicama održivog.

U 'Ovci za cijeli život' redateljice Snježane Banović, na primjer, ovca i vuk na kraju ipak zaključe kako njihovo novostvoreno partnerstvo neće potrajati, jednostavno zato što je on gladan. Suprotan je primjer koji kroz 'Baladu o pingvinu' Kazališta Novi život daje Ivan Plazibat, jer u njoj se drugost otuđene jedinke očituje kao tek konstrukt koji se uz nešto ljudske topline lako topi.

Dalo bi se nabrajati dalje, ali raznolika i ponekad čudesna motivika svodi se ipak na slično – da ispod maske straha koju nameće situacija i okolina treba pronaći vlastiti, autonomni pogled. Povijest ionako uči da se najviše treba bojati sličnog, ali to djeci (još) nećemo reći. Shvatit će već i sama, jer suživot sitog vuka i cijele ovce više ne funkcionira ni u kazalištu. Koliko god mi to, možda, htjeli.