Glavni protagonisti filma su glazbeni kritičar Dubravko Jagatić, Branka Mrzić-Jagatić i njihova djeca. Kako ste pronašli obitelj koja bi sudjelovala u filmu?

Potraga za dobrim protagonistima ključni je trenutak realizacije svakog dokumentarnog filma. Ovoga puta specifično je bilo to što sam morao pronaći obitelj koja će meni i filmskoj ekipi dopustiti dugotrajni ulazak u njihov intimni prostor. Redateljski pristup se bazira baš na tome, praćenju ispunjavanja domaćih zadataka tijekom jedne školske godine u stanu jedne obitelji, inzistiranje na situacijama koje su povezane s učenjem, od priprema za pisanje domaće zadaće, nagovaranja, pokušaja i promašaja, emotivnih ispada, britkih dijaloga…

Zanimalo me kako loš hrvatski obrazovni sustav utječe na obitelj, kada se umorni roditelji nakon svog radnog vremena moraju suočiti s novim radnim vremenom, onim pedagoga i nastavnika svojoj djeci. Uvjet je bio i naći inteligentno i svojeglavo dijete koje pruža stalan otpor tim naporima svladavanja gomile, ponekad vrlo apsurdnog gradiva. Tražio se pravi predstavnik svoje generacije, kome su tablet i mobitel važniji od svega. Nakon više od šest mjeseci potrage, producent Jure Bušić i ja došli smo do obitelji Jagatić, Branke i Dubravka, i njihovih kćeri Neve i Lade. Njihov glavni razlog sudjelovanja u ovom filmu bio je osvještavanje i davanje publiciteta problemima koje u obiteljima uzrokuje neadekvatni školski program. U sličnoj su situaciji mnoge porodice u Hrvatskoj, ali sve ostaje iza zatvorenih vrata.

Djeluje kao da je svakodnevnica sa školarkama poprilično mučenje?

Kao i većina toga u životu, dojam je tragikomičan. Ali je namjera vrlo plemenita. Svaki roditelj želi svom djetetu pružiti najbolje, pa su situacije vrlo emotivne kada nešto ne ide kako bi trebalo. Pogotovo kada je u pitanju tako važan temelj kao što je obrazovanje.

Kako su oni reagirali kad su vidjeli gotov film?

Cijela obitelj gledala je film više puta i nisu imali niti jedan uvjet da se nešto izbaci ili premontira. Uvijek im čestitam na hrabrosti, jer je u pitanju veliko zadiranje u njihovu intimu.

Što ste tijekom snimanja naučili o odgoju?

I ja imam dva sina školske dobi. Moja supruga i ja smo s njima prolazili uspone i padove tijekom njihovog školovanja, boreći se s istim tim obrazovnim sustavom koji ima previše gradiva koje se mahom dosadno i neadekvatno prezentira.

A što ste naučili o hrvatskom školskom sustavu, koji se osobito sada, u vrijeme koronavirusa našao pod povećalom?

Da je izuzetno arhaičan, više u 19. nego u 21. stoljeću. Da se još uvijek inzistira na bubanju činjenica, ogromnom i neadekvatno obrađenom gradivu, većinom suhoparno predstavljenom. Svaki koncept, pogotovo onaj obrazovog sustava, trebao bi počivati na ljudskom duhu, poticanju znatiželje, stvaranju kreativne i pozitivne energije, poticanju sklonosti svakog djeteta pojedinačno, činjenici da bi učenje trebalo biti zanimljivo, a ne samo tlaka. Još jedna stvar ne ide u prilog tom sustavu. To je kompjuterska revolucija koja je stvorila novu generaciju djece koja je u stalnom kontaktu s novim tehnologijama, koja ima sve manje koncentacije za ovu vrstu učenja, čije znanje je sve šire, ali i sve površnije. Koronakriza i online nastava zadali su još jedan težak udarac i tako krhkom i nesavršenom školskom sustavu. Dehumanizirali su nastavu. Gubitak socijalnog kontakta, druženja, prenošenja znanja uživo. Nisu slučajno u staroj Grčkoj filozofske škole bile organizirane u prirodi, gdje su kroz šetnje i razgovore nastali kreativni i znanstveni vrhunci europske civilizacije. Nikakav online sustav ne može zamijeniti sugestivnost živog čovjeka.

Kako ste vi premostili online nastavu za vrijeme koronavirusa?

Predajem filmsku režiju na Veleučilištu Vern tako da sam silom prilika bio u situaciji oca dvoje školaraca i profesora koji mora adaptirati sadržaj i formu svojih predavanja studentima. Izuzetno naporna faza, ja sam čovjek prakse i spontanih reakcija. Kada pukne internetska veza, ili se od šumova ne čuje govor, odmah se iživciram. Naravno da bi se mogao, i vjerojatno će se snimiti i film o glavoboljama roditelja i djece u online nastavi jer u toj formi nastave još veći teret pada na leđa roditelja i učenika.

Koliko dugo je trajao rad na filmu?

Snimali smo jednu školsku godinu, koncentrirajući se na periode kada su domaće zadaće i ispiti intenzivniji. Snimatelj Boris Poljak i tonski snimatelji Vedran Mažuranić i Viktor Grabar morali su se pretvoriti u 'muhe na zidu', morali su postati nevidljivi. A to se postigne kada iz dana u dan dolazite nekome u dom i snimate. Stanari ili moraju oguglati na vas ili vas naglavačke izbaciti. Imali smo sreću da smo se sprijateljili, tako da me i dan danas obitelj Jagatić ne izbacuje iz stana.

Kako ste iz tih brojnih situacija nabijenih frustrirajućim ponavljanjima uspjeli izvući humor?

Nisam pobornik suza i leleka. U svakoj situaciji nastojim vidjeti i onu duhovitu, pozitivnu i emotivnu stranu. Inače bih poludio. Preporučujem to svima, kao što doktor preporučuje recepte za zdravlje.