Ova predstava se pita kamo ide društvo u kojem se sljepoća smatra najgorim mogućim invaliditetom u situacijama kad slijepu osobu vidimo na ulici, kad bismo je trebali primiti na posao ili joj omogućiti školovanje, no kad društvo treba pripomoći i osigurati određene koristi, tada je to jedva invaliditet, tada je to skoro ugodan i privilegiran život koji ne zaslužuje ni asistenta, a potpora za kompenzaciju troškova prouzročenih sljepoćom svodi se na milostinju i najmanja je u ovom dijelu Europe.

Četiri priče iz kojih se izlijevaju četiri sudbine, četiri rušenja svijeta koja uviru u jedno svakodnevlje – kazalište.

Mrakovi s kojima se mora živjeti, oni bukvalni, bez sunčanih dana i bilo kakva svjetla, i oni 'još crnji', koji proizilaze iz predrasuda prema drukčijosti, koji se namračuju na nečije živote iz neempatije i uskogrudnosti.

Predstavu izvode Dajana Biondić s psom Zdenkom, Suzana Bliznac, Milenko Zeko, Vojin Perić i Loris Pilav.

Iz predstave

Znaš, doći će vrijeme kad nas neće zvati slijepcima, nego našim imenima i zvanjima, i nećemo više biti socijalni slučajevi, nego ćemo živjeti život dostojan čovjeka... I! Glumit ćemo u pravom kazalištu slijepih... a tražit će se karta više za naše predstave!

Ovo je popis želja iz budućnosti, popis strateških ciljeva Novog života, pred kojima moraju pasti svi natječaji i pred kojima samo život može ispisati valjan projekt.

'Jučer sam gledala kazalište'... 'Glumci su bili doista uigrani!'... 'Ljubavi, idemo proslaviti Valentinovo, Kazalište slijepih daje nešto ljubavno!'

Eto, to bismo mi... da smo vi! Da smo svi! Da nam zvuci i boje, da nam dodiri i mirisi zapletu slučajnosti u život i da smo zajedno kao plavo u nebu i moru, kao ružičasto u djetinjstvu i proljeću, kao romantični jastuk za svesan u d-molu.