Čak i oni koji ne idu u kazalište ili proteklih deset godina nisu išli, a informatički su pismeni, posjetili su portal Teatar.hr barem nekoliko puta. Razumljivo jer, kad god nekome u Hrvatskoj ili nekome izvan nje zatreba informacija o domaćem teatru, a ne želi se (ne) snalaziti po ponekad i nepostojećim, a ponekad samo nemuštim i neažuriranim stranicama pojedine kazališne institucije ili nezavisne grupe, otići će na Teatar.hr. Čak i ako ne nađe ono što traži, naći će nešto drugo. Tu virtualnu kazališnu publiku u Hrvatskoj i onu koja će to tek postati, pa se zasad samo o domaćem kazalištu informira putem ekrana, razveselit će vijest da je Teatar.hr ponovno živ!

Pokrenut kao neka vrsta hira, iz privatne inicijative koja je shvatila da tako institucionalno i izvaninstitucionalno razgranatoj djelatnosti kao što su izvedene umjetnosti u Hrvatskoj treba, u vrijeme kad još internet ovdje još nije bio samorazumljiva činjenica, krovni medij koji će ga pratiti te umnogome i kreirati. Njegova glavna urednica Nora Krstulović nekoliko je puta objavila da će objesiti tipkovnicu o klin, u veljači ove godine to je i učinila, ali se uvijek ponovno vraća, a portal nastavlja svoj život, ponekad isti, a ponekad i snažniji. Više to govori o Teatru.hr nego onome čime se bavi - hrvatskom glumištu. Iako se ne bavi samo njime!

Podignut iz osmomjesečne kome koja je posljedica logičnog harakirija uzrokovanog činjenicom da na natječaju za gradsku subvenciju ponovno nije dobio sredstva nedostatna za daljnji rad, i to nakon što je prije toga godinama i od države dobivao ili cipelu ili nakon nje nizom apela i medijski ucjena iskamčeni minimalac, Teatar.hr ovoga puta će pokušati bez javnih sredstava. U priopćenju povodom novog uskrsnuća njezinog projekta, Nora Krstulović tvrdi da odustaje od javnih fondova jer je u sustavu kakav jest sredstava ne može niti očekivati portal koji sustavno kritizira kulturnu politiku, a ne umjetnike.

Zaista, Teatar.hr ne objavljuje kritike, pa čak ih posljednjih nekoliko godina ni ne prenosi, nego nizom različitih rubrika pokušava informirati, čak i podučiti zainteresirane čitatelje o tome što, gdje i tko, a ponekad i zašto, igra. Ne samo u Hrvatskoj. Od trivijalnosti poput rođendana umjetnika i njihovih romansiranih biografija pritom ne bježi, ali istodobno donosi i niz solidnih feljtona o domaćim i inozemnim kazalištarcima, razgovora s onima koji kreiraju i čine ovdašnju scenu ili joj se s vremena na vrijeme pridružuju, detaljan i zapravo jedini pregled svih dramskih, opernih, baletnih, plesnih i drugih izvedaba na domaćim scenama... A s vremena na vrijeme, zahvaljujući samodoprinosu korisnika, postaje i pravo bojno polje poetika i politika. Zbog svega toga taj je portal bitna spona između onih koji proizvode kazalište i onih koji ga konzumiraju, te stoga jest, iako institucionalno neprepoznata, postao svojevrsna institucija domaćeg kazališta. To što se ono samo s virtualnošću i njezinim pogodnostima tek treba sresti, nije njegov problem.

Točnije, nije više, barem ako plan upali. Teatar.hr, naime, počinje naplaćivati svoj sadržaj, i to je uz reinkarnaciju s pokojom novom rubrikom, glavna novost. Baza podataka o svima koji na sceni ili oko nje čine sve vrsta kazališnih oblika u domaćem kontekstu mogućim, podsjetnik na povijesni kazališni kalendar ili pretraživa zbirka citata iz dramske književnosti, noviteti su kojima se uredništvo Teatra.hr nada (ponovno) privući sve one kojima je taj portal nedostajao proteklih mjeseci. Velik dio sadržaja, najavljuje uredništvo, i dalje će biti besplatan. Zabave i pouke radi!