Prof. Lisac u proslovu knjige ističe kako je izbor prinosa uvrstio u knjigu grupirajući ih u kompleks pretežno dijalektoloških ili jezičnopovijesnih spisa o hrvatskom jeziku te dodaje kako se književno povijesni radovi iz ove knjige uklapaju u problematiku pogleda u hrvatsku jezičnu povijest. Naglašava kako su ovi prinosi većinom objavljeni, ali su prilagođeni uvrštenju u knjigu.

U knjizi, kako napominje prof. Lisac, obrađena su pitanja unutarnje i vanjske povijesti hrvatskoga jezika te donose njegove poglede na hrvatsku kulturnu povijest i na dijakronijsku i prostornu sliku hrvatskoga jezika.

Nakladnik podsjeća kako Lisac na temelju vlastitih terenskih istraživanja i općih zaključaka proizašlih iz književne i jezikoslovne literature razrađuje probleme dijalektološke naravi te pitanja vezana uz ulogu čakavštine i drugih inačica hrvatskoga književnog jezika kao književnojezičnoga medija tijekom stoljeća - od srednjega vijeka do danas.

Ocjenjuje kako autor spretno povezuje dijalektologiju i povijest hrvatskoga jezika te argumentirano potvrđuje jedinstvenost hrvatskoga jezika i dokazuje da je pojam starohrvatski suvišan jer se u hrvatskim govorima i danas mogu naći jezične karakteristike istovjetne onima na koje nailazimo čitajući djela iz 13. ili 14. stoljeća.

U posebno zanimljivu tekstu 'Hrvatski jezik prije stotinjak godina, Ivo Andrić i Blaž Jurišić', Lisac piše kako 'svi bitni momenti kojima poklanjamo pozornost, hrvatski standardni jezik, Ivo Andrić, Blaž Jurišić, neke su vrsti slike teškoga 20. stoljeća u kojem su Andrić i Jurišić, a i hrvatski jezik, prošli svoj naporni put, pri čemu su kolebanja i rješenja samo znak kako su mogućnosti bile otvorene i kako su nova rješenja, nažalost, često stizala nakon bolnih iskušenja i velikih žrtava.

Podsjeća kako su neki hrvatski književnici dio svoga života pisali ekavskim oblikom standardne novoštokavštine, dok Blaž Jurišić u tom smislu nije lutao, ali se i on prema ekavštini u drugom desetljeću 20. stoljeća odnosio tolerantno. To je, smatra Lisac, prirodno, budući da je bio pravaški orjentiran te je znao da je i otac domovine Ante Starčević pisao ekavski.

Ističe kako Andrić u pitanjima jata ima poseban put: u početku piše ekavski, često (i)jekavski, poslije uglavnom ekavski, ali s posebnim emotivnim odnosom prema nekim (i)jekavizmima, npr. koljenović, nehljebović, oboje u romanima 'Travnička hronika' i 'Na Drini ćuprija'. Njegovi likovi nerijetko u književnim djelima govore (i)jekavski, napominje Lisac.

Podsjeća kako bi se iz Andrićeve kritike jednoga hrvatskog romana, pišući o deminutivima u tom romanu, moglo zaključiti kako baš i nije imao velike simaptije za neke jezične značajke kajkavske Hrvatske. Navodi Andrićev citat u kojem piše kako je 'teško razumljivo da se danas pišu ovakve knjige, a nerazumljivo je, da se izdaju. Ako ikom a ono su nama Hrvatima nepotrebna ovakva nagvaždanja, jer se nema što tražiti od tih neinteresantnih Nenadića, Dobričića, Jadikovaca, Siročića, koji se vuku kroz život kao prebijeni...', piše Ivo Andrić.

U knjizi 'Dijalektološki i jezičnopovijesni ogledi' (329 str.) uvršteni su radovi koje je prof. Lisac pripremao za znanstvene skupove, seminare ili za predavanja te za znanstvene zbornike ili neka posebna izdanja.

U knjizi je 28 radova, u kojima između ostaloga piše o hrvatskim narječjima u 17. i 18. stoljeću, hrvatskim narječjima i dijalektološkim istraživanjima u 19. stoljeću, o Stjepanu Ivšiću, istočnobosanskom diojalektu i njegovoj genezi, dijalektnom stanju na biogradskom području, govoru Veloga Rata, leksiku otoka Ista, hrvatskim govorima u Vojvodini, čakavštini kao jeziku pismenosti i književnosti, šibenskoj jezičnoj i književnoj baštini, hrvatskom Vrančićevu jeziku, šibenskim dionicama hrvatske ćirilične baštine, Bratoljubu Klaiću, Šimi Starčeviću, Blažu Jurišiću i hrvatskom standardnom jeziku, Nizeteu i Jurišiću, Andriću i Jurišiću, Daliboru Brozoviću, Antunu Barcu, Ivi Frangešu, Vinku Nikoliću, dijalektalnoj književnosti zadarskoga područja, 'Krugovima' i Zadarskom književnom krugu, Anti Stamaću i dijalektalnoj podlozi Stipišićeve zbirke 'Rod titanski, rod žgincani'.

Na kraju knjige otisnuti su je bibliografska bilješka, literatura i kazalo imena.

Sveučilišni profesor i jezikoslovac (Turni kod Delnica, 1950), jedan od vodećih poznavatelja i proučavatelja hrvatske jezične povijesti i hrvatske dijalektologije te vrstan priređivač kritičkih izdanja hrvatskih književnika i filologa. Objavio je više knjiga, među kojima i knjige 'Hrvatski jezik i njegovi proučavatelji', 'Hrvatski dijalekti i jezična povijest', 'Hrvatska dijalektologija 1. Hrvatski dijalekti i govori štokavskog narječja i hrvatski govori torlačkog narječja' i 'Hrvatska dijalektologija 2. Čakavsko narječje'.