Što je Dance Inn? Treba li Zagrebu još jedan festival?

Dance Inn je novi, mladi, sexy festival suvremenog plesa koji će se četiri puta godišnje pojaviti u gradu, uznemiriti vodu i zrak i ostaviti nas u iščekivanju novog susreta. Treba li Zagrebu još jedan festival suvremenog plesa? Pa suvremeni ples se događa većinom u festivalskom raspoloženju. Ne postoji zaposlenje plesač suvremenog plesa, ne postoji institucija koja nudi cijele godine samo suvremeni ples, ne postoji čak niti financiranje koje bi omogućilo razvoj tog medija na kvalitetan način. Festivali su jedina mjesta koja vraćaju predstave suvremenog plesa punih putovnica stranih pečata natrag kući. Da postoji još sedam takvih festivala, suvremeni ples bi i dalje bio u deficitu.

Na koji način festivali utječu na razvoj plesne publike?

Festivali nude neku vrstu presjeka produkcije suvremenog plesa kako hrvatskih snaga tako i inozemnih. Naravno, uvijek su estetski uvjetovani (kao i svi ostali festivali) pa tako brojnost i raznovrsnost čine dobro razvoju publike koja prati ples. Uzmimo  na primjer filmsku produkciju prošle godine. Ona je upravo kao i glazbena produkcija dostupna putem sve brojnijih digitalnih sučelja te samim time više konzumirana. Ples spada u izvedbene umjetnosti i jednako kao i kazalište je teže dostupna pa festivali nude priliku susreta, kako samih umjetnika tako i publike. Publika koja otkrije nešto novo ili odlazi s predstave ispunjena se u pravilu uvijek vraća na takvu vrstu sadržaja.

Predstavu Love will tear us apart slobodno možemo nazvati najdugovječnijom i jednom od najuspješnijih hrvatskih plesnih predstava. Riječ je o autorstvu vas i redatelja Saše Božića. Nakon Pariza, Bruxsellea. Milana, Lyona, Dublina i Ljubljane ponovno plešete na zagrebačkoj sceni. Jeste li uzbuđeni budući da su izvedbe u Zagrebu rijetke? Koliko dugo surađujete sa Sašom Božićem?

Nevjerojatno, ali najbitnije su mi uvijek te rijetke izvedbe u Hrvatskoj. Uvijek imam osjećaj da moram opravdati zašto je predstava proputovala pola svijeta i ponovno izmisliti tko je osoba koja stoji trenutno ispred publike. Kao neki veliki kofer koji ima puno naljepnica pa se i sami 'ožiljci' igranja pred drugom publikom jasno vide pri svakom novom izvođenju. Iako je predstava stara  sedam godina uvijek imam osjećaj da je premijera dok sviraju prvi tonovi 'Love will tear us apart' u mraku. Taj solo i ja dozrijevamo zajedno. Saša Božić i ja surađujemo devet godina, ali toliko intenzivno da se čini kao da je barem duplo više godina prošlo. Nalazimo načine za otkrivanje novih vrsta proceduralnosti u izvedbenim umjetnostima i imamo stalnu težnju za novim detaljima koji stvaraju vokabular neke predstave. Igramo se u parku i nismo čuli kad je zvonilo školsko zvono.

Kakva je trenutna situacija na hrvatskoj plesnoj sceni i može li se uopće živjeti od suvremenog plesa? Kako usklađujete svoje privatne obveze, obitelj i svoje neuobičajeno zanimanje?

Trenutna situacija na hrvatskoj plesnoj sceni nije bajna, ali nikada nije ni bila. Ponekad mi se čini da je nemoguće, ali isto tako vjerujem kako je pozicija suvremenog plesa uvijek bila u nezavisnoj sferi i da je upravo zbog toga razvila mehanizme samoodrživosti koji osim na produkcijskoj razini zadržavaju i visoku ljestvicu na samom sadržaju. On time beskompromisno ostaje suvremen i rađa veliki izvozni proizvod koji kotira visoko u nekim većim europskim umjetničkim krugovima. Naravno, do svojeg punog potencijala neće doći dok se sam entuzijazam i znanje subjekata ne uskladi s institucijalnom podrškom. Zapravo je nevjerojatno da imamo toliki uspjeh s obzirom na resurse kojima raspolažemo. To je kao da se sa tri metra kvadratna privatnog vrta natječemo s pogonom od nekoliko jutara zemlje u proizvodnji ekološkog povrća. Ukoliko gledamo iz tog kuta, hrvatski suvremeni ples zapravo rastura! Od suvremenog plesa živim i plaćam račune, ali ne i svi za koje mislim da bi trebali. Kao i u svim ostalim zanimanjima jedan dio je trud i rad, a drugi dio čista sreća. Privatne obaveze usklađujem (iako to više izgleda kao slika nekog žonglera sa sedam loptica koje gore). Ponekad se pitam  što zapravo moja djeca misle o tome kad sam dva tjedna na turneji na Kubi. Često se tješim time da primjerom nudim obrazac koji će i oni usvojiti. Bavljenje umjetnošću nije posao već strast ili poziv koji nas usrećuje i nudi radost stvaranja i otkrivanja. Neobično? Pa to bi trebao biti standard!