Teško je reći što je u 'Ljubavnom romanu' preciznije analizirano - raspad ljubavne veze u doba tranzicije ili hrvatska posttranzicijska zbilja. Što vam je bila ideja vodilja kod pisanja romana?

Kao pri svakom ulasku u veću dramsku ili proznu cjelinu, i ovim sam tekstom željela pomalo iznevjeriti vlastite modele pisanja - poput eksperimentiranja s različitim tekstualnim oblicima ili pak kontrapunktiranja fikcijskog i dokumentarnog materijala - postupaka koji su na neki način postali izrazom koji se od mene i očekuje. Ovim sam romanom pokušala i samu sebe iznenaditi postavljajući pred sebe opće mjesto literature i međuljudskih odnosa - ljubav.

Ona predstavlja neki neizrecivi objekt umjetničke ekspresije, jer kad pokušamo opisati i izraziti njen doživljaj, njene protokole i pojavne oblike upadamo u tipologiju te hodamo ivicom kiča i patetike. Iz tog me razloga sama tema prisilila da pronalazim nešto drugačije kuteve iz kojih je moguće govoriti o ljubavnom odnosu, kao i da pronađem jezik koji bi odgovarao krizi tog odnosa, krizi koju sam doživjela kao možda najautentičnijim rakursom govora o ljubavi. Prije svega to je kriza naše imaginacije ljubavi kao potpunog i nepomućenog sklada dvoje ljudi, zatim frustracija radi nemogućnosti da se taj iracionalan cilj dohvati, to je i pretpostavka da dvoje zbilja mogu činiti cjelovito jedno bez da dovedu u pitanje realne razlike u interesima i shvaćanjima.

Nije mi bila namjera prikazati raspad odnosa nego tek nešto drugačiji oblik odnosa koji je dinamičan i zategnut, gdje se svakim novim danom, ili u slučaju ovog romana, svakim sljedećim poglavljem ljubav iznova pronalazi smišljajući razloge i koncepte svog opstanka.

Zašto ste ga nazvali 'Ljubavni roman'? Sugerirate li time da depresija i klima pesimizma u Hrvatskoj ubija svaki odnos, svaku ljubav?

U prirodi je ljubavnog žanra to da se bavi nekom krizom, greškom ili traumom u polju ljubavi i tako proizvodi izvjestan melodramatski efekt. Mene je zanimalo izaći iz tipiziranih ljubavnih karaktera i odnosa na način da naglasim socijalno-politički aspekt iz kojeg je moguće promatrati jednu ljubavnu situaciju, štoviše, iz kojeg je moguće na nju djelovati.

U slučaju male obitelji kojom se ovaj roman bavi, to su bile tipične prekarne okolnosti u kojima živi i preživljava veliki postotak ne samo hrvatskih građana. Naravno, na te smo se okolnosti, koje podrazumijevaju doživotno podstanarstvo i nesigurna primanja, toliko navikli da smo ih na neki način normalizirali, prihvatili kao vlastitu sudbinu, štoviše, kao vlastitu krivnju.

U kompetitivnom neoliberalnom društvu, nizak standard i odsutnost garancija, kao i nestanak klasične klasne podjele, sugeriraju da je pojedinac uvijek sam odgovoran za ono što će ga zadesiti, jer je nesposoban izboriti se za bolji i kvalitetniji život. No normalizacija takvog stanja proizvodi duboko frustrirane i depresivne ljude koji ne mogu planirati i misliti, ni svoju budućnost, ni budućnost svoje djece. Oni teško da mogu i adresirati svoj problem u nekom konkretnom smjeru, jer on nije samo raspršen u kompleksnom polju društvenih sila koje ih prožimaju, a koje također nadilaze snagu pojedinačne borbe nego je upisan iznutra.

O tom psihopolitičkom efektu vrlo sugestivno govori filozof Byung-Chul Han kad objašnjava da podčinjavanje u suvremenom društvu počiva na permisivnosti, a ne na iznuđivanju, jer nam kapital svoje potrebe prezentira kao naše vlastite te nas više ne kontrolira putem prisile nego kroz našu opću suglasnost. Čini mi se da u tom popuštanju membrana između javnog i privatnog započinje i kriza veze, sukob se premješta u privatno polje, i nije ga moguće racionalizirati i izgladiti, jer se među ta četiri zida ne nalazi rješenje problema, kao što se ne nalazi ni njegov izvor.

U središtu je priča o dvoje mladih obrazovanih ljudi s malim djetetom koji ne pristaju na kompromise i zato se, između ostaloga, nalaze na dnu društvene ljestvice. Koliko se u njihovom modelu ponašanja i vjerovanja ogledaju vrijednosti današnje mlade generacije u Hrvatskoj?

Ja ne govorim toliko o beskompromisnim, koliko o nekompetitivnim ljudima, dakle o ljudima kojima je strana natjecateljska priroda tržišta. On je čovjek humanističke naobrazbe, s visokim demokratskim i moralnim očekivanjima, ali s vrlo malo mogućnosti da svoje ideale provede u djelo. Ona je pak glumica koja je s nekom vezom i mrvicom više racionalnosti možda i mogla uspjeti, ali je odlučila čekati bolju priliku koja se nikada nije pojavila.

Njihov je najveći grijeh njihova osrednjost, kao i naivno povjerenje u reciprocitet između uloženog truda i nagrade, u društvo koje bi trebalo brinuti za svoje građane, a koje zapravo više ne postoji te je teško povjerovati da će se ikada više oformiti u obliku solidarne socijalne države kakvu su poznavali naši roditelji, primjerice, osamdesetih godina prošlog stoljeća.

Pedeset i jedan posto mladih u Hrvatskoj je nezaposleno, i možda taj postotak sugerira u kojem pravcu naginju njihovi stavovi i kojeg je intenziteta njihovo raspoloženje, kao i koliko su spremni boriti se za svoja prava te uopće vjerovati u smislenost te borbe ako su već od studentskih kredita kojim plaćaju fakultete suočeni s ekonomskom ucjenom i dugom kao zalogom budućnosti.

Ne bih znala reći u kojem smjeru današnja mlađa generacija smišlja vlastitu utopiju, u kojoj su mjeri otvoreni kolektivnim idejama, a u kojoj mjeri tek okrenuti sebi i brizi za vlastitu ekonomiju.

U kontekstu njihove priče prepoznaje se hrvatska politička i društvena stvarnost, od prosvjeda nezaposlenih i gradnje šoping-centra, koji zjapi prazan, do korumpirane vlasti, branitelja i zaštitara, pa se može govoriti i o socijalnom romanu. Koliko vam je oslikavanje društvenog miljea bilo važno?

Socijalno-politički kontekst nameće se sam po sebi u svim mojim tekstovima, i proznim i onim pisanim za kazalište. Ne bih mogla reći da je on bitan za motivacijsko polje karaktera kojima se bavim, ali je krucijalan za postavljanje horizonta u kojima se ti likovi kao pojedinci, kao žene i muškarci, kao radnici i umjetnici, kao majke i očevi mogu ostvariti, djelovati ili pak u tome biti spriječeni.

Politički i ekonomski pejzaž zbilja oblikuje našu svijest o vlastitim mogućnostima, on postavlja granice naših želja i snova, i stoga na mnogim bitnim poljima sudjeluje u našoj samorealizaciji. Svjesna sam da u našem, kao i u bilo kojem drugom društvu, postoje snažni i sposobni ljudi koji će uspjeti u svojim namjerama, no što je s onima manje snažnima i sposobnima, a koji čine većinu?

Mene zanimaju upravo takvi polujunaci, oni manje pametni, manje jaki i manje probitačni, jer upravo oni testiraju spremnost društva da stane u obranu onih koji se ne mogu zaštiti sami, spremnost društva da izađe iz vlastite općenitosti i djeluje pojedinačno. Ne živimo li upravo sada trenutak koji će zasigurno predstavljati ožiljak u povijesti, a koji traži od nas da reagiramo iz humanosti, a ne interesa, iz povjerenja, a ne iz straha. Milijuni izbjeglica stižu iz europskog susjedstva koje je godinama uništavano razaranjima koja su tendenciozno zataškavana ne bi li se prikrilo da zapravo obitavamo na otoku okruženom ratovima. Ne djeluje li taj milje i na nas osobno?

Ne prepoznajemo li u tim ljudima sebe i vlastitu djecu? Nije li to i naš problem i naša odgovornost? Ne razmišljamo li o tome koliko su krhke naše pozicije u svijetu gdje su ratovi poprimili tekući oblik i ne možemo pretpostaviti kad će se i gdje izliti neka kanta krvi? Nije li nužno neprestano propitivati i komentirati stanje u kojemu živimo ako želimo misliti ovaj svijet kao zajednički životni i duhovni prostor?

Ja zbilja vjerujem u zajedništvo u svoj punini te riječi i stoga teško mogu pisati iz suženog kuta i iz samo jedne perspektive. Jedna od mojih drama pod nazivom 'Prizori s jabukom' bavila se upravo ovom problematikom parafrazirajući priču o rajskom vrtu koja u suvremenoj perspektivi otvara pitanje je li uopće moguće konstruirati zaštićeni teritorij okružen katastrofama, i ne bi li jedna takva želja u sebi sadržavala najdublju socijalnu i moralnu ignoranciju, ne bi li elita koja nastanjuju takav teritorij bila u stanju neprekidne paranoje pred činjenicom da se vrata njihova raja jednom mogu urušiti te da će ostati suočeni sa svijetom koji su propustili spasiti.

Roman je strukturiran monološki, ima duge rečenice koje funkcioniraju kao zasebne cjeline, brojni su unutrašnji monolozi, atmosfera često mučna i depresivna. Već se čuju komentari da roman nije za svakoga nego samo za hrabre i snažne. Što mislite o tome?

Zapravo imam problem s patroniziranjem čitatelja i publike, s tim suvišnim oprezom koji bi ih trebao zaštititi od svega što nije pitko, vedro i relaksirajuće. Tema ovog romana tražila je odgovarajuću formu i ritam koji bi u najboljoj mogućnoj mjeri prenijeli izvjesne poruke i stanja kojima se bavim. No ne mislim da se moji postupci mogu svesti na monologiziranje, niti da se atmosfera romana može naprosto označiti mučnom i depresivnom bez da se ta mučnina i depresivnost dovedu u odnos s nekim drugim elementima teksta.

Ovaj je roman za mene prije svega bio putovanje kroz jezik, potraga za poetskim sredstvima i oblicima kojima mogu ispričati priču što se ne razvija samo vodoravno, nego i okomito, radi čega sam i inzistirala na nekim trenucima koji na prvi pogled ne djeluju pripovjedački interesantno. Ujedno, kao i u mnogim drugim tekstovima, tražila sam načine da preoblikujem jezik kojim se obično izražavaju pojedini motivi, da od samog jezika napravim događaj, da ga držim u stanju neprekidnog gibanja i njime dobijem efekt začudnosti i nepredvidivosti.

Jedan od bitnih aspekata koje emanira tekst 'Ljubavnog romana' moja je ljubav prema jeziku i zapravo velika ambicija da ga koristim u maksimumu njegova potencijala. Riječi bole i možda bi zato nekima ovaj roman mogao biti mučan, ali njegova se tematska osnova naprosto bavi stanjem stvari: očekivanom bračnom krizom u uobičajenim prekarnim okolnostima. Problem je u tome kad izvučemo takvu priču iz konteksta, kad je analiziramo, mi najednom u onom što smo do maloprije smatrali normalnim ugledamo nešto čudovišno.

Dramatizaciju Kovačićeva romana napravio je Dario Harjaček, koji i režira predstavu. Ja sam mu dramaturg. Nakon što izađemo s tim projektom krenut ću raditi dramatizaciju 'Gospođe Bovary' za predstavu Saše Božića. Nakon toga selim se s obitelji u Berlin na neodređeno vrijeme u kojemu ću se nakon pauze od nekoliko godina napokon posvetiti novom dramskom tekstu.