Engleska književna kritičarka putuje i posjećuje mjesta na kojima su se pisci opijali i trijeznili, istražujući tako poveznice između njihove genijalnosti i njihove ovisnosti.

'Kroz putovanje, mislila sam napraviti određenu vrstu topografske mape alkoholizma, ocrtavajući konture od samih početak uživanja u intoksikaciji pa sve do okrutne realnosti procesa otrežnjenja', napisala je Olivia Laing

Interes za proučavanje alkoholizma pojavio se kod Laing već u ranom djetinstvu, kad je imala osam godina i svjedočila kako Diana, partnerica njene majke tone pod opterećenjem ovisnosti, koja je u konačnici rezultirala agresijom i obiteljskom selidbom u novi grad.

U svojim pisanjima ističe da je svjesna opasnosti romantiziranja u promišljanju o umjetnosti velikih pisaca cugera. Sudeći po mitologiiji opijanja, umjetnici inkliniraju alkoholu jer otupljuje njihovu pretjeranu senzibilnost i intenzitet djelovanja koji ih neminovno vodi u gubitke i patnju.

Autorica donosi najgore trenutke šestorice pisaca: zlostavljanje njihovih supruga, zanemarivanje djece, zavođenje studentica, lomljenje živaca i namještaja, gubitak svijesti na ulici i sve ostale vrste degradacije. Korijene pronalazi u njihovim pričama o nesretnim djetinjstvima, u kojima su ih ozlijeđivali suicidalni očevi, opsesivne majke, loše ekonomske prilike i nastojanja da što prije pobjegnu od kuće. Teme koje se ponavljaju u životima šestorice pisaca su: anksioznost, nesanice, inhibicije, laži, poricanje, gubitak memorije te očajničko nastojanje da se odviknu od alkohola.

Ipak, kao najveće čudo i enigmatski fenomen autorica navodi njihovu sposobnost da upravo nakon odvikavanja i ostanu trijezni. Tu ističe Cheevera koji gotovo cijeli život nije mogao izdržati bez cijele boce žestokog pića barem jednom dnevno, ali nakon odvikavanja nije posegnuo za čašom čak ni kad mu je dijagnosticiran rak u terminalnoj fazi i kad su ga liječnici uvjeravali da više nema smisla apstinirati.

'Otrežnjenje ne donosi nužno novi karakter, već polaku promjenu duha', zaključuje Laing.