Upravo to su napravile u Teatru Itd redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, koje već 19 godina zajedno rade vrlo zanimljive, angažirane, a često i provokativne autorske projekte. U ovoj predstavi posegnule su za temom straha ili, bolje rečeno, osjećajem ugroženosti u ovom našem nestabilnom svijetu, u kojem više ne postoji čvrsto uporište i u kojem se svi osjećamo nesigurno, neizvjesno i pomalo izigrano. Toj temi dale su čvrst kostur - odlične i duhovite dijaloge, nijansirane emocije i kreativne mlade glumce - stvorivši predstavu koja će sigurno biti novi hit programa Kultura promjene. Valja reći da su upravo na sceni Kulture promjene počinjali Oliver Frljić, Saša Božić i Miran Kurspahić, kao i tandem Tomić/Kovačić, koji su se nakon toga otisnuli u 'velika' kazališta. Upravo taj program, kako je izjavila Jelena Kovačić, postao je u zadnjih deset godina kreativno utočište autora različitih profila i interesa pa im je drago da su ponovno dio te slobode i atmosfere koja vas podsjeti zašto se uopće bavite kazalištem. Bez obzira na to što su na sceni Teatra Itd posljednji put radile 2007. godine, Anica Tomić kaže da je osjećaj isti kao i prije deset godina – oslobađajući, jer je Itd jedna od rijetkih institucija koja nije opterećena repertoarnim diktatom, nego inzistira na autorskoj slobodi i ima povjerenje u ljude koji rade u njoj.

U središtu predstave 'Magic evening' je mladi par kojem u goste na godišnjicu vjenčanja dolazi najbolja prijateljica s novim partnerom. U ugodnom druženju, uz večeru, alkohol i Vivaldija, otvaraju se osobne i profesionalne frustracije svakog člana tog četverokuta. Tako saznajemo da lik pisca pati od kreativne blokade u pisanju, dok njegova partnerica kemičarka guta tablete kao kokice i odmara se već godinu dana na bolovanju od posla u institutu. Drugi par je još živopisniji: ona je pomoću odvjetnika otela bivšem mužu restoran, a on je opsjednut plesom, odnosno tijelom i zdravom prehranom. Kako večer odmiče, atmosfera je sve više naelektrizirana i luđa, padaju barijere i maske i postaje jasno da su ti situirani i pomalo blazirani mladi ljudi na neki način žrtve svojih karaktera, u isto vrijeme pobjednici i gubitnici, svojevrsne lutke, koji nisu znali ili mogli ostvariti ono što su htjeli. Premda različiti, zajednički im je osjećaj ugroženosti koji se aktivira u trenutku kad netko ili nešto počne prijeteći lupati po ulaznim vratima. To pokreće sve nijanse straha, od bojazni do frustracija i anksioznosti, te pitanje čega se zapravo strahovito bojimo? Je li to naš osobni strah od gubitka zaposlenja, siromaštva, bolesti i strah da nećemo moći realizirati sebe u potpunosti ili smo zapravo žrtve društvenog proizvedenog straha, stvorenog zato da bi se društvo držalo u neizvjesnosti, pasiviziralo njegove članove i na kraju manipuliralo njima? Anica Tomić objašnjava da je osnovna misao za predstavu krenula iz razmišljanja o našim vlastitim strahovima.

'Razmišljale smo o tome koliko su ti strahovi realni, a koliko se tu zapravo radi o orkestriranoj proizvodnji straha koja ljude nepogrešivo čini nepokretnima', kaže, dodajući da nas s jedne strane odmalena plaše, još od vrtića, u kombinaciji s obiteljskom retorikom, na koju se nadovezuje školski sistem. 'A kada se jednom strahovi i očekivanja internaliziraju, oni postaju istina i pretvaraju se u neki začarani krug iz kojeg je teško izaći, pa i sami počinjemo emitirati konstantni pritisak koji zatim prenosimo na druge. Sve to naposljetku stvara frustraciju, neminovnu posljedicu takvog utreniranog mehanizma s kojim odrastamo. I kad na to sve stavimo vrlo nesigurna vremena, koja su jednako tako pomno orkestrirana, inzistiranje na tom prilično nedefiniranom osjećaju ugroženosti naposljetku počne bitno utjecati na naše živote', zaključuje redateljica.

Koliko su obitelj i škola, odnosno društvo u cjelini, 'krivi' za to što se osjećamo ugroženo i što ne možemo ili ne želimo nadrasti te strahove te postajemo pasivni i ništa ne poduzimamo? Je li to pitanje hrvatskog mentaliteta? Jelena Kovačić drži da je u odrasloj dobi to na kraju uvijek pitanje osobne odluke. Po njoj je pitanje krivca uvijek dobar alibi za neke osobne propuste. 'Nije problem u tome radimo li greške ili ne radimo, svatko ih radi, nego što činimo nakon što ih jednom postanemo svjesni. Likovi koje smo stvorili zasigurno pripadaju ovom mentalitetu i njime su obilježeni, a to je mentalitet koji i same živimo i koji nas je zasigurno bitno odredio', kaže.

Anica Tomić dodaje da je njihove likove nemoguće zamisliti bez konkretnog konteksta koji nam je svima dobro poznat, a u njemu ima puno onoga što se često naziva 'kompleksom provincije'. 'Naša zemlja ima specifičnu poziciju - ona je mala, ali s druge strane preopterećena poviješću. Winston Churchill jednom je rekao da ovi krajevi proizvode više povijesti nego što je mogu konzumirati. Tu povijest ne mogu procesuirati cijele generacije, a kamoli pojedinci. Mislim da tu leži i naša tragedija, ali i neka naša komičnost kada se uspijemo udaljiti od svega i svesti stvari na tzv. pravu mjeru', ističe redateljica. Koliko nas taj osjećaj ugroženosti određuje kao ljude? A kako ti ljudi koji se stalno osjećaju ugroženo ili se stalno nečega plaše određuju društvo u kojem žive?

Po mišljenju Anice Tomić, jedina konstanta u ovom 21. stoljeću upravo je osjećaj ugroženosti. 'Likovi kojima se bavimo prije svega su obilježeni svojim, tako i tuđim očekivanjima i žrtve su prije svega vlastitih karaktera. U njih smo upisale i neke naše mane i neuspjehe, kao i naše strahove', kaže redateljica, dodajući da je ta ugroženost i naše ponašanje unutar nje ponekad vrlo komična te da nisu bježale od tih tragikomičnih momenata koji nas povezuju kao ljude. Jelena Kovačić objasnila je da im je bilo važno stvoriti prepoznatljive, na neki način tipične likove kako bi u njih bilo moguće učitati probleme što karakteriziraju vrijeme u kojem živimo.

'Zanimala nas je ta silna potreba da djelujemo, ali koju uvijek istovremeno prati neka nevjerojatna nemogućnost da se pokrenemo. Svaki od naših likova ima svoje frustracije, svoje male ili velike neprijatelje, no tijekom te večeri počinje ih povezivati zajednički neprijatelj, kojeg ne mogu definirati', kaže dramaturginja. Odgovore na ta ključna pitanja, koja izviru iz predstave, traže fenomenalna Ivana Krizmanić te vrlo uvjerljivi Nataša Kopeč, Marko Makovičić i Marko Petrić, inače glumac splitskog HNK, kojem je ovo zagrebački debi. Svi oni donose na scenu Teatra Itd nevjerojatnu energiju i zajedništvo, kao da se godinama druže upravo uz Vivaldija, dočaravajući to kako uzbudljiv tulum može prerasti u horor večer. Poanta? Oni, odnosno kazalište omogućuju nam da pogledamo stvari izvana, pojašnjava Jelena Kovačić, da se udaljimo od njih, da im se smijemo ili da nad njima plačemo, da se u nečemu možda prepoznamo. U tom smislu nam kazalište, ako mu dozvolimo, može pomoći, poručuje.