To, naravno, nije slučajno. Ana Prolić adaptirala je komad japanskog dramatičara i redatelja Asaya Fujite, preveden na brojne jezike i s velikim uspjehom postavljen na scene diljem svijeta na vrlo suptilan i vješt način spaja japansku kazališnu tradiciju i dramaturgiju sa suvremenom, ali i svevremenom temom i motivima. Ta svevremena tema je i različitost, bila to boja kože, seksualna orijentacija ili neka vrsta hendikepa. U 'Smiješnom čudovištu' različitosti se spajaju, jer nelijepo čudovište Bekkanko postaje sasvim ugodan partner, a slijepa djevojka Yuki pronađe ljubavnu i životnu sreću.

'Slijepa glumica u ulozi slijepe djevojke predstavlja velik iskorak u kazališnoj produkciji namijenjenoj djeci, u domaćim i svjetskim okvirima. Ovaj se komad izvodi u svijetu, ali koliko sam uspjela istražiti, nigdje slijepa glumica ne glumi tu slijepu djevojku. U domaćem kazalištu to sigurno jest presedan!', tvrdi Ana Prolić.

S obzirom na to da s Kazalištem Novi život surađuje već godinama, najprije kao dramaturginja, a kasnije i kao redateljica, sjetila se Dajane Biondić. Istaknuta članica Kazališta slijepih i slabovidnih odmah je pristala na suradnju s redateljicom koju poznaje, ali u novom kontekstu – s partnerima koji vide i u profesionalnom kazalištu kakvo Mala scena jest.

'Bila sam presretna kad sam dobila poziv, mislila sam da će biti nešto drugo, ali sad kad je predstava gotova, jasno mi je da je to bio rad kao i svaki drugi u kazalištu', kaže Dajana Biondić nakon generalne probe 'Smiješnog čudovišta', koje premijeru ima 12. rujna u 19 sati.

Partneri koji s njom dijele pozornicu, Petar Cvirn i Ivan Vukelić, u radu uopće nisu osjetili nikakvu razliku. No s glumicom koju je izabrala problem je imala sama redateljica: 'Dajana ima toliko kazališnog iskustva i treninga da se na sceni zapravo ne vidi da je ona slijepa osoba. Međutim, dječjoj publici to mora biti jasno već na prvi pogled, čim se pojavi na pozornici. Tako da mi se dogodilo tijekom proba da čak vičem na nju: 'Budi malo više slijepa!'

Predstava 'Smiješno čudovište' afirmira različitost na nekoliko načina, jer likovna oprema Petre Held, kostimi Hane Letica, zahtjevna koreografija Tamare Savićević i na koncu glazba Damira Šimunovića, podsjećaju da kvalitetna priča nadilazi kulturalne razlike. S druge strane, svi koji očekuju klasični hepiend ostat će pomalo zbunjeni, smatra redateljica: 'Željeli smo naglasiti da slijepa djevojka Yuki nije nimalo bespomoćna, nego se itekako bori za svoju poziciju. Zato priča i ne završava tipično sretno – nitko se na kraju ne pretvori u sretnog princa, niti slijepi progledaju. Naša predstava nije jedna od onih koje afirmiraju slijepe i drukčije osobe tako da se na kraju svi 'izravnaju' i progledaju. Kod nas svi ostanu kakvi su bili i na početku, ali pronađu način da i takvi funkcioniraju, bez tuđeg sažaljenja.'

Iako zvuči teško i komplicirano, sudeći po generalnoj probi održanoj pred djecom sve te više ili manje eksplicitne poruke 'Smiješnog čudovišta' ciljana publika razumije i na njih pozitivno reagira. To znači da je pred Kazalištem Mala scena, ako do zatvaranja ipak ne dođe, još jedna dugovječna uspješnica.