Jedan od najboljih trenutaka sinoćnjeg Eurosonga u Tel Avivu dogodio se na samom početku, kada je na pozornicu usred predstavljanja kandidata izašla Dana International i zapjevala svoju eurovizijsku uspješnicu 'Diva', a cijela dvorana razdragano zapojala s njom. Bio je to jedan dirljiv zapjevajmo-drugovi trenutak zajedništva i jedinstva koji se, duboko sam uvjerena, prenio i na drugu stranu ekrana u štokojem domu, birtiji ili partyju diljem svijeta. Bio je to sigurno i jedan od onih klasičnih eurosongovskih trenutaka u kojima sredovječni i stariji gledatelji pogledaju jedni druge sa suzom u oku, odmahuju glavom i tronuto primijete da su 'nekad te Eurovizije bile puno bolje, a ovo danas je samo grozan kič'. Naravno, bili su u krivu. Natjecanja za pjesmu Eurovizije oduvijek su bila 'kič', točnije, parada lakih nota s tek tu i tamo kojim proplamsajem ozbiljnijeg bavljenja glazbom. No to naricanje za 'boljim danima' obavezni je sastavni dio svakog eurosongovskog iskustva pa neću ovom prilikom inzistirati na faktografiji.

Naravno, domaćoj je publici - ili barem jednom njezinu dijelu - bilo potrebno nekoliko minuta da preboli težak udarac koji je doživjela u polufinalnoj večeri, kada je iz daljnjeg natjecanja izbačen predstavnik Hrvatske, Roko Blažević. To je još prije finalne večeri izazvalo brojna negodovanja, teorije zavjere i von oben izjave u stilu: 'Ništa se ti, Roko, ne sekiraj, predobar si za te jeftinjone i trash', ali su se i Roko i njegovi navijači do jučer navečer morali pomiriti barem s jednom od dva tumačenja: a) pjesma i nastup očito mu nisu bili u skladu s trendovima koji se trenutačno furaju na Eurosongu (s čime naši predstavnici ionako imaju problema još od stoljeća sedmog ili tako nekako) - ili b) Bog nas ne voli, iako smo Hrvati.

E, sad, jesu li oni koji su ostali u natjecanju miljenici Boga ili su pjevali pjesme u kojima se čuje svijest o onome što trenutačno 'pali' u pop-glazbi - to smo sve imali prilike procijeniti tijekom sinoćnje finalne večeri, a Izraelci su se pobrinuli da to bude spektakularno na kvadrat. Raspalili su priredbu u ogromnoj mega-areni, koja je - ako je suditi snimcima iz zraka - čak imala i mosh pit uz pozornicu. Tamo je zacijelo bila ludnica. Baš me zanima jel' bilo poganja i razbijanja noseva uz, ne znam, islandsku pjesmu. Ili uz onog čiku iz Turske koji je predstavljao San Marino, a za kojeg sam u prvi čas mislila da je Zvonimir Hodak. Mislim, štajaznam, pričaju da čovjek ima pomalo izvitopereni smisao za humor pa je svašta moguće. Al nije to bio uvaženi odvjetnik. Ispalo je da je riječ o uvaženom stomatologu ili tako nečemu.

Što se tiče drugih kandidata koji su mogli izazvali žestoko pankersko skakutanje u mosh pitu - Islanđana iliti grupe Hatari - o njihovu se nastupu već od prije govorilo kao o provokativnom, drugačijem, šokantnom, subverzivnom. On je takav do neke mjere i bio, premda bih ipak povukla crtu iznad 'šokantno' i 'subverzivno' jer su se sa svojim industrijsko-S/M-Rammstein likom i djelom ipak sasvim pristojno uklopili na eurovizijsku pozornicu i nije zbog njihove 'buke' nikome puklo ni staklo na naočalama, a kamoli srce. No ono što su izveli tijekom glasanja, kada su, dok ih je kamera prikazivala kad im je jedan studio dodjeljivao 12 bodova razvili palestinsku zastavu - e, to je već bio skandal dostojan imidža koji su nastojali stvoriti. Sigurna sam da je štokojem gledatelju nakon tog prizora trebalo donijeti malo mirišljave soli. Pogotovo ako je gledatelj bio islandski diplomat u Izraelu.

Što se ostalih natjecatelja tiče, bilo je i boljih i lošijih. Česi su ispali toliko nadnaravno trendy sa sviješću o tome što se fura u modernoj pop-glazbi i imidžu da je čovjek na trenutke imao dojam kao da ih po pozornici razmješta neki majstor skakutavih marjoneta koji je usput silno zaljubljen u raznobojne džempere. Super-duper-svemirski trendy bili su i Slovenci, koji kao da su na pozornicu Eurosonga sletjeli s neke druge, dream-pop planete i sa vrlo lijepom i nježnom pjesmicom otpjevanom na slovenskom (!) ispali zapravo deset puta avangardniji od Islanda. Predstavnica grčke otpjevala je dopadljivu pjesmu uz koju sam gotovo pa očekivala da će je predstaviti kao Florence & The Sinusitis jer je totalno zvučala kao 'Shake It Out', tipu iz Azerbajdžana su na pozornici roboti serije Da Vinci operirali srce, ali je inače imao čisto dobru, plesnu pjesmu, Rus se tuširao u tuš-kabini, Australke letjele po zraku operno imitirajući Kraljicu noći iz 'Čarobne frule', Estonac je zvučao kao da mu je pjesmu napravio pokojni Avicii, Makedonka i Albanka su pokazale divne glasovne mogućnosti, ali im slaba vajda kada se Celine Dione-štih na Eurosongu ne fura još od... pa, još otkad je na njemu pobijedila Celine Dion, Šveđanin je zamalo pobijedio, iako mu je pjesma teška konfekcija iz štanc-tvornice u kojoj Šveđani očito proizvode sve svoje eurovizijske hitove od 2000. do danas, a na kraju je pobijedio Nizozemac koji misli da bi trebao biti u Coldplayu.

No kakve god bile pjesme koje smo čuli u finalnoj večeri, jedno je sigurno. Svi su pjevali bolje od Madonne. Po sistemu ima se-može se, Izraelci su ni više ni manje nego na svoj eurovizijski spektakl dofurali najveću pop zvijezdu u svemiru, a onda je ona, po sistemu ja sam Madonna-može mi se, na tom spektaklu izvela dvije pjesme, više-manje NE pjevajući nego falšajući. Društvene mreže preplavila je sablazan zbog takve slabe kvalitete Madonnina pjevanja, nagađalo se i da je gospođa izgubila glas, ali ako mene pitate, najbolje je pogodio jedan fejsbukdžija kad je napisao da je Madonna sad ista legenda kao i Mišo - ne mora ni pjevat na koncertima. Baš ju briga.

S glasanjem je, naravno, bilo dramatično, i to posebno u drugom dijelu, koji je dokazao da je računanje glasova publike zapravo baš super ideja. Stare fore s glasanjem žirija fakat su već podosta zamorne i svatko tko je Eurosong gledao više od jedan i pol puta sad već otprilike točno zna predvidjeti kako će glasati pojedini žiriji ili barem kome će dati douze points. Iako mi se nizozemska pjesma nije baš nešto naročito svidjela, moram priznati da sam uživala kada je nastupilo pribrajanje glasova publike i kada su ti glasovi sve razbucali. Bilo bi, doduše, zanimljivo da je pobijedila Australija pa da sljedeće godine pjesma za euro bude na drugom kraju svijeta od Europe, ali ne mogu se ni nama, blagim Eurosong-trolovima, ispuniti baš sve tajne želje.

Rezime bi bio da se sinoć u Tel Avivu odvio jedan sasvim zgodan spektakl. Fakat je bilo svega - od uvida u to što si glazbeni autoriteti i 'autoriteti' u pojedinim zemljama misle da je superkul pop-glazba, preko politički skandala pa sve do Madonne koja pjeva kao da joj je povez na vratu, a ne na oku. Meni je bilo baš zabavno. A oni koji kukaju za 'boljim vremenima, kada je Eurosong bio bolji i ukusniji' prepustit ću da uživaju u svojoj sjeti i nostalgiji uz ukusne pjesme kao što je ona Gigliole Cinquetti, a u kojoj maloljetna djevojčica pjeva o nemogućoj ljubavi sa svojim starijim dilberom.