Dok znanstvenici i laici, namjernici i nenamjernici, razbijaju glave pitanjem što je bilo prije – kokoš ili jaje, belgijski koreograf Vincenzo Carta i talijanska grupa Dewey Dell ne brinu brige sličnim pitanjima vezanim uz zvuk i pokret, već stvaraju vlastite izvedbene odgovore. Kako je i red s nerješivim zagonetkama, tako i njih odgovori vode na oprečne strane te Carta pronalazi početni impuls u pokretu, dok Dewey Dell u zvuku.

'Gnosis #1' – pokret kao pokretač zvuka

Krenimo od početka. Ili kraja, kako već uzmete. U projektu 'Gnosis #1' zvuk nastaje iz pokreta, i to mentalnog, odnosno dinamike moždanih valova, koja se prenosi na van preko EKG-elektroda spojenih na glave četiri izvođača. Njihova misaona djelatnost, odnosno znanje, na što se projekt referira samim naslovom, pokreće zvuk u njegovom izvoru i bez tjelesnih posrednika, ne čineći to razmišljanjem pred nekom matematičkom formulom, već ogoljelim pokretom.

Usmjerenošću na vlastiti pokret izvođači potiču četiri vrste emocija – koncentraciju, uzbuđenje, frustraciju i meditaciju, čiju promjenu vizualno ocrtavaju lampe u boji, te koje mijenjaju ritam, boju, ton i intenzivnost zvuka. U oblikovanju zvuka i svjetla izvođači stvaraju plesne pokrete dubinski okrenuti sebi samima i vlastitim mislima. Na taj način odbacuju klasičnu koreografiju u kojoj pokret opisuje zvuk, zamijenivši im mjesta.

Zanimljiv izvedbeni eksperiment, na sceni se, nažalost, nije izdignuo puno više od same ideje, ni u estetskom, ni u sadržajnom aspektu, no ponudio je nekoliko vrlo zgodnih epizoda poput mentalno zahtjevne usmjerenosti na vlastiti polagani pokret i mirovanje te zgodnog gašenja svih emocionalnih lampica jednog od izvođača dok čini pokrete nalik udaranju nogometne lopte.

'Razbjesnjele pedesete urlajuće četrdesete vrišteće šezdesete' – zvuk kao izvor pokreta

U drugoj predstavi večeri koju je izvela talijanska grupa Dewey Dell zvuk je pokretač svih pokreta – izvođačevih, scenskih i svjetlosnih. Dotaknuvši se dinamičnog odnosa naslovnih antarktičkih vjetrova i brodova prepuštenih im na milost i nemilost, izvođači su naglasak u potpunosti stavili na počesto zaglušujući zvuk. On pokreće sve akcije na sceni oblikovanoj poput utrobe broda koja izmjenom tame i svjetlosti opisuje put kroz jednu antarktičku godinu što se kreće između mračne antarktičke noći i 'vrištećeg' antarktičkog dana.

Unutar godine dana prostorom Antarktika i okolnih mora vladaju tri naslovna vjetra koje dočarava zvuk, a koji u potpunosti vladaju svim vizualnim dijelovima predstave. U tom sudaru zvuka, odnosno glazbe, koju potpisuje Demetrio, i plesnog pokreta, koreografkinje Teodore, zvučna grubost stvarala je začudo mekane i privlačne pokrete koji su se pretakali u vizualni sklad, čega je razlog potpuna prepuštenost tijela zaglušujućim auditivnim udarima. Plesni pokreti kretali su se prvenstveno iz ruku, koje su, poput jedara, mlatarale udarane zvučnim vjetrovima i valovima, te su se širili na noge, dok je trup, poput trupa broda, ostajao miran zahvaljujući dinamici ekstremiteta. Na taj način stvarao se sklad nespojivosti u kojemu se rušilačka energija zvučnih vjetrova pretakala u stvaralačku energiju plesnih gibanja.

Iako nisu uspjele dati odgovor na pitanje što je bilo prije – zvuk ili pokret, naaslonivši se svaka čvrsto na svoju tezu, predstave 'Gnosis #1' i 'Razbjesnjele pedesete urlajuće četrdesete vrišteće šezdesete', pokazale su da je potraga za odgovorom puno zanimljivija od samog odgovora.