'Ljubav i država' središnji je dio Stojsavljevićeve rane 'Elizabetinske trilogije', ciklusa kojem se u njegovom opusu približava još samo krug zatvoren oko teme Zrinskih i Frankopana. Iako u Hrvatskoj rijetko izvođena, između ostaloga i zato što domaće kazalište teško pamti i lako mu se zamjeriti, trilogija o zlatnom dobu engleska drame i kazalište iz pera pisca koji je iz Zagreba odlučio London gledat, i to s odmakom od četiri stoljeća, izuzetna je tvorevina. Nastala u osamdesetima bila je relevantna domaća poveznica sa svjetskim tijekovima, čak i svojevrsni njihov rezultat, jer ponavlja sve dobre sastojke mitskog postmodernizma dok s druge strane čini poprilično jedinstven sustav u korpusu hrvatske dramatike. Svi dijelovi te trilogije, a za 'Ljubav i državu' to najviše vrijedi, danas čine tekst koji je možda izgubio svoju stilsku odrednicu, ili je ona izgubila njega, ali čije se duhovitost i duh, a to nikako nije isto, nisu istopili.

Odnosi koje bilježi jesu povijesni, ali su i univerzalni, izvanvremenski i, nažalost, neprolazni. Travestije politike i umjetnosti, igra koja spaja i razdvaja one koji plaćaju umjetnost da bi se rugala upravo njima, i danas je tema ništa manje važna ili zakučasta nego u vremenima kad je vlast mogla zabraniti kazalište. Danas je samo situacija malo drukčija, danas vlast ne zabranjuje kazalište, jer demokratska procedura to ne dopušta, ali vlast jest kazalište samo po sebi uvijek, kako u vrijeme kad se demokracija tek vježbala po londonskim krčmama tako i danas kad je rituale i okrutnost zamijenila cirkuserija.

Dok se za Stojsavljevića ne otimaju domaći kazalištarci niti je bitna stavka u antologijama domaće drame, Dragan Živadinov barem je cijenjen u Sloveniji, iako također prilike za rad mora uglavnom pronalaziti sam. Kultni slovenski redatelj je i završio ljubljansku akademiju prvom u nizu svojih režija 'Ljubavi i države', ali ta nije bila ovako institucionalna. No, ulazak u instituciju dio je svakog ili barem gotovo svakog umjetničkog puta, pa je i ovo pristajanje nekadašnjeg avangardista i 'retrogardista' sasvim logično. Pritom Živadinov nije napravio puno vidljivih kompromisa.

Dragan Živadinov je kazališni autor, ali prije svega kazališni čovjek, pa i čovjek kazališta. Ponekad i za ponekoga, on sam i jest kazalište, najbolja izvedba svojih zamisli, ili svoja najbolja predstava. Uvjerenje s kojim prati svoj vlastiti razvoj manje je doduše produktivno od mnogih koji se ovdje i koje ovdje predstavljaju kao najveće zvijezde europskog teatra, ali nije išta manje dosljedno. Možda baš zato, uvjerljivije je nekoliko puta. Njegova davna fascinacija Stojsavljevićevim ranim tekstovima ne jenjava, ali, ni ne napreduje, pa je nakon različitih, čak i sletovskih uprizorenja na red došao i nešto klasičniji. Ipak, kad je o ovom autoru riječ, 'klasičnije' ima bitno drukčije značenje jer sve produkcije ovog nesuđenog kozmonauta imaju krajnje prepoznatljivi vizualni identitet. Suprematističko u izradi i rasteru, formalističko u konceptu, a u konačnici čak nalik apsurdu, Živadinovljevo kazalište živi svoj život.

I ova predstava je živi dokaz supostojanja dva sistema koja se na prvi, drugi i reći pogled ne mogu sklopiti. Zasluga je to i još uvijek očite međusobne fascinacije autora teksta i autora predstave, koji se međusobno toliko uvažavaju da nijedan ni drugi ne odustaju i, što je još 'gore', ne moraju odustati od svojih zamisli. Živadinov nije redatelj koji popušta, nego redatelj koji pripušta i stoga u svoj autorski sustav on samo na ovaj način može ubaciti tekst, koliko god ga volio i cijenio. S druge strane, ne mijenja ga nego tek u detaljima prilagođava, pa zato sa scene na kojoj bi pozavidjeli autori ne samo prve generacije 'Zvjezdanih staza' i dalje govore Shakespeare, Elizabeta, Dick Burbadge i svi ostali kojima je autor namijenio da budu agenti povijesti. Kolaž je, osim toga, legitimno stilsko sredstvo ne samo postmodernizma a Stojsavljević je, tvrdi Živadinov, 'kazališni konstruktor postmodernizma i odličnik'.

Osim za slovensku, ljubljanska 'Ljubav i država' događaj je i za ovdašnju scenu jer ne događa s često da nacionalno kazalište druge države, koliko god bliska a povremeno i prijateljska bila, postavi komad hrvatskog pisca. Naravno, ne samo zato, ova predstava zaslužuje da je vidi i publika s ove strane Sutle.