'Sto faca i Aca' u izdanju VBZ-a je neobično memoarsko-publicističko izdanje, čiji je autor televizijski novinar Aleksandar Stanković, ovaj put u ulozi kroničara povijesti 'Nedjeljom u dva', jedne od najutjecajnijih regionalnih emisija, koju vodi i uređuje već 13 godina. U tom je periodu Stanković odradio oko 550 emisija s najraznolikijim gostima – od političara preko sportaša do umjetnika – a 'Sto faca i Aca' otkriva da je ponekad ono što se događa iza kulisa 'Nedjeljom u dva' zanimljivije nego što gledatelji dobiju na uvid tijekom jednosatnog intervjua.

Stanković je već objavio i tri zbirke poezije, pa su 'Sto faca i Aca' njegov publicistički prvijenac, koji će ove jeseni biti dostupan u svim knjižarama u Hrvatskoj. U povodu izlaska knjige koja tematizira 'Nedjeljom u dva' s Aleksandrom Stankovićem smo zato razgovarali o televizijskom novinarstvu u Hrvatskoj, a saznali smo i koji ga gosti nisu nikad razočarali.

Aleksandar Stanković je televizijski voditelj i novinar, autor nekoliko knjiga, sada i jedne memoarske o 'Nedjeljom u dva', javna ličnost koja se kolumnom oglašava u medijima, povremeni građanski aktivist koji će podržati ravnopravnost LGBT osoba, neko vrijeme je bio i poželjni mladoženja, pa model Stefana Lupina, borac protiv cenzure itd. Imate li nekad osjećaj da je Aleksandar Stanković neka vrsta (medijskog) projekta, odnosno koliko promišljenosti ima u vašem imidžu?

Nema neke velike promišljenosti. Ne treba mi pretjerana pozornost medija, ali je eto imam s obzirom da radim gledanu emisiju. Sve se događa više-manje spontano. Pišem jer to netko želi objavljivati, skidam se jer je to Lupino tražio od mene, podržavam prava LGBT populacije jer to smatram građanskom obavezom i sl.

'Nedjeljom u dva' je bez sumnje jedna od regionalno najutjecajnijih TV emisija, a vi ste – htjeli, ne htjeli – novinarska zvijezda ne samo u Hrvatskoj, nego i šire. S druge strane, u jednom ste intervjuu spomenuli da emisiju radite skoro sami. Nije li uobičajeno da popularne i gledane emisije imaju stalni tim ljudi koji na njima radi, producente i slično? Što zapravo znači biti zvijezda na (hrvatskoj) javnoj televiziji?

Na Hrvatskoj televiziji ne znači ništa, u javnom životu znači prepoznavanje na ulici. Ok je, ne bunim se, premda bi Nedjeljom u dva trebao raditi veći tim ljudi po principu kako je nekada Denis Latin radio 'Latinicu' (više urednika, scenarist i sl.), međutim ta vremena su prošla.

Emisija 'Nedjeljom u dva' se tijekom godinama mijenjala, pa se možda većina ni ne sjeća kako je prvotno izgledao taj format te koliko se s mijenjao. Koliko sjećanje služi, poprilično su razočaranje bili studenti koje ste neko vrijeme regrutirali da postavljaju gostima dodatna pitanja... Kako vi gledate na transformacije 'Nedjeljom u dva'?

U početku je uz mene bilo više novinara koji su ispitivali glavnog gosta. Taj format bio je dobro prihvaćen od publike, ali smo nakon tri godine potrošili sve novinare pa sam se okrenuo studentima Fakulteta političkih znanosti. Taj format je isto išao tri godine i premda nije naišao na odobravanje javnosti, smatram da je studentima koji su bili gosti i aktivno sudjelovali u emisiji to bilo dobro novinarsko iskustvo. Sada je već sedam godina forma jedan na jedan i tako će biti sve dok ću ja raditi 'Nedjeljom u dva'. Nema se tu što pretjerano mijenjati. Jedan na jedan je kraljevska forma.

Što vam ostaje u sjećanju oko prve emisije 'Nedjeljom u dva'? Koliko je uopće bilo teško probiti se na male ekrane takvim konceptom?

Nije bila moja ideja, ja sam pozvan da radim ovu emisiju i ona je dobro prihvaćena od publike jer sam gostima bez uvijanja postavljao pitanja koja bi im vjerojatno postavila i većina građana. Što se tiče prve emisije, sjećam se da je gost bio Ivo Sanader i da sam tada imao tremu. Trema je s vremenom nestala.

Kako vam se čine političke emisije koje se nude na hrvatskim TV programima? Kako to da se kod nas baš i nije razvio i održao format u kojem više novinara ispituje i intervjuira jednog političara, što je primjerice uobičajeno u Njemačkoj... Ili, kako to da nema prakse da se političarima citiraju njihove izjave od prije nekoliko mjeseci ili godina u kojima zastupaju posve obratne stavove od onoga što im je trenutna pozicija? Ukratko, što nedostaje hrvatskom televizijskom novinarstvu i stavu novinara prema političarima?

Nedostaje ustrajnosti u inzistiranju na odgovorima. Nedostaje dosljednosti uređivačkog vodstva pojedinih televizija da takav koncept dulje od jednu ili dvije sezone zadrže na svojim programima. Zašto, ja to ne znam. Talk show kakav ja radim je jeftin, gledan i društveno relevantan i nejasno mi je zašto druge nacionalne televizije ne nalaze interesa za njim.

U knjizi 'Sto faca i Aca' se prisjećate perioda od 13 godina. Koje promjene primjećujete na sebi za to vrijeme, a je li se što mijenjalo i s gostima? Dogodi li vam se nekad deja vu pa da tijekom emisije pomislite kako vam se nečiji odgovori čine poznatima, kao da ste ih od političara mnogo puta čuli...

Često mi se to događa. Prečesto. Većinu pitanja koja sam postavljao prije 13 godina mogu komotno postavljati i danas. To me pomalo zamara kao voditelja jer se mogu postaviti na glavu, a politička demagogija ostaje uvijek ista. Zato se ponekad dogodi da neku emisiju odvodim sasvim rezignirano. Ma što ja pitao i ma koliko inzistirao na odgovorima, znam da se neće ništa promijeniti.

Za neke se goste nakon emisije kaže da su vas nadigrali. Spomenut ću dva često spominjana primjera – Aleksandra Tijanića i Ivu Sanadera. Kako vi gledate na to? Postoji li uopće ta perspektiva pobjede nad sugovornikom?

Postoji. Sam sam si za to kriv. Tako sam postavio emisiju i nekad ja pobijedim, a nekada je gost bolji. Mišljenja sam da je još uvijek generalno rezultat u moju korist jer inače bi me odavno potjerali s televizije.

Što vas potiče na pisanje? Je li 'Sto faca i Aca' nastajala iz starih bilješki i dnevničkih zapisa? Brinu li vas reakcije javnosti na taj dio vaše djelatnosti, smeta li to vašoj reputaciji oštrog novinara?

Izdao sam tri knjige pjesama, a ovo je prva prozna knjiga. Kratke priče o stotinu emisija i stvarima koje su se događale mimo kamera. Pišem zato što imam dojam da znam pisati i jer je šteta da se neke stvari zaborave. Što se tiče reakcije javnosti, ne očekujem ni velike pohvale ni velike kritike. Bit ću zadovoljan nekim tapšanjem po ramenu.

Kako komentirate činjenicu da opozicija rado kod vas gostuje u emisiji, dok vlast baš i ne? Tj. kada možemo, primjerice, opet očekivati Zorana Milanovića u 'Nedjeljom u dva'?

Nadam se da će premijer doći u ovoj sezoni. Prošlu je vješto izbjegavao, ali očekujem vrlo skoro sučeljavanje. Pitanja je mnogo.

Kod nekih se izdanja 'Nedjeljom u dva' primijeti da vam je gost simpatičan, pa se polemičan ton zamijeni drugarskim čavrljanjem. Što izaziva simpatije kod vas, prema čemu ili kome ste popustljivi?

Svi ljudi nisu isti i ne može se sa svima razgovarati na isti način. Neki od mojih gostiju zaslužuju prijezir, a neki divljenje. Tako im i pristupam.

Kakav odnos imate prema gledateljima? Vaša pozicija moći je, između ostaloga, ustanovljena na činjenici da je 'Nedjeljom u dva' gledana emisija... Osjećate li se obaveznim udovoljiti gledateljima, želite li ih namjerno antagonizirati, ili možda uopće ne razmišljate o njima?

Naravno da razmišljam o gledateljima, međutim ne mogu uvijek i pod svaku cijenu biti glas javnosti. Kada se mišljenje većine kosi s mojim mišljenjem i kada smatram da svojim mišljenjem štitim ljudska prava, dozvolit ću si da to i kažem u emisiji. Forma intervjua zahtijeva i stav autora. Toga se držim.

I za kraj, možete li po dobrome izdvojiti nekog od gostiju 'Nedjeljom u dva'? U Hrvatskoj je moda biti razočaran u sve i svakoga, pa me zanima tko vas još uvijek nije razočarao...

Nisu me razočarali Ivo Štivičić, Igor Mandić i Milka Babović. O drugima bi se dalo razgovarati.