Ipak, ovo nije knjiga o smrti, već o ljubavi. O tome da junaci izbliza ne moraju biti onakvi kakvima smo ih zamišljali, da svijet nije mjesto na kojem se ostvaruju želje i da istinska hrabrost ne mora uvijek spasiti čovječanstvo. O tome da je i nekoliko mjeseci dovoljno vremena za proživjeti malu vječnost i da su neke beskonačnosti veće od drugih.

'Greška u našim zvijezdama' autora Johna Greena u izdanju Fokus komunikacija originalna je knjiga puna osjećaja napisana je s izvanrednim smislom za humor i sarkazam, a zahvaljujući autorovom pripovjedačkom talentu ostavlja na čitaoca izniman dojam.

Ulomak iz romana

Izvukla sam laptop i potražila Caroline Mathers. Fizičke su sličnosti bile nevjerojatne: isto steroidno okruglo lice, isti nos, isti oblik tijela u cjelini. Ali njene su oči bile tamnosmeđe (moje su zelene), a njena put mnogo tamnija – talijanska ili neka takva.

Na tisuće joj je ljudi – doslovno na tisuće – ostavilo poruke sućuti. Bio je to beskrajan popis ljudi kojima je nedostajala, toliko njih da mi je trebalo sat vremena klikanja po žao mi je što si umrla i molim za tebe porukama na zidu. Umrla je prije godinu dana od tumora na mozgu. Uspjela sam kliknuti na neke njene fotografije. Augustus je bio na onim ranijima: s podignutim je palčevima pokazivao na otrcani ožiljak na njenoj ćelavoj glavi; stajao ruku pod ruku s njom na igralištu bolnice Memorial, leđima okrenuti fotoaparatu; ljubeći je dok je Caroline odmaknula fotoaparat tako da si mogao vidjeti samo njihove noseve i zatvorene oči.

Najnovije su slike bile one snimljene ranije, dok je bila zdrava, a posthumno su ih objavili njeni prijatelji: bila je prelijepa djevojka, širokih bokova i valovite, duge, ravne, potpuno crne kose koja joj je padala preko lica. Moja zdrava osoba nije izgledala nimalo nalik njenoj zdravoj osobi. Ali naše su tumorske osobe mogle biti sestre. Nikakvo čudo da je piljio u mene kad me prvi put vidio.

Neprestano sam se vraćala jednoj objavi na zidu, napisanoj prije dva mjeseca, devet mjeseci nakon što je umrla, a napisao ju je jedan od njezinih prijatelja. Svima toliko nedostaješ. To nikada ne prestaje. Imam osjećaj kao da smo u tvojoj bitci svi ranjeni, Caroline. Nedostaješ mi. Volim te.

Nakon nekog su vremena mama i tata objavili da je vrijeme večere. Ugasila sam računalo i ustala, ali nisam mogla istjeratitu objavu iz misli, a iz nekog me razloga činila nervoznom i ne-gladnom.
Stalno sam razmišljala o svojem ramenu koje je boljelo.

I dalje sam imala glavobolju, ali možda samo zato jer sam razmišljala o djevojci koja je umrla od tumora na mozgu. Stalno sam si ponavljala da trebam odvojiti stvari, da budem ovdje i sada za našim okruglim stolom (za koji se možda moglo reći da je promjerom prevelik za troje i definitivno prevelik za dvoje) s tim ofurenim brokulama i burgerom od crnog graha koji sav kečap ovog svijeta ne bi učinio dovoljno sočnim. Rekla sam sebi da zamišljanje metastaze u mozgu ili ramenu neće utjecati na nevidljivu stvarnost koja se odigrava u meni i da su stoga takve misli uludo utrošeni trenuci života sastavljenog od definitivno određenog skupa takvih trenutaka. Pokušala sam si reći i da danas živim najbolji mogući život.

Dugo nisam mogla shvatiti zašto me nešto što je stranac napisao na internetu drugome (i pokojnome) strancu toliko mučilo i ispunjavalo brigom kako postoji nešto u mojoj glavi – koja jest boljela, iako sam s godinama iskustva naučila da je bol neprecizan dijagnostički alat.

Kako se tog dana nije dogodio nikakav potres u Papui Novoj Gvineji, moji su roditelji bili hiperusredotočeni na mene pa nisam mogla sakriti ovu novu navalu nemira.