Puno je razloga zbog kojih se ljudi odluče aktivno baviti politikom, a populistička simplifikacija uglavnom ih svodi na dva opća – onaj prvi, negativni, po kojem samo pokvareni i korumpirani gadovi iskorištavaju naivnost ljudi prodajući im priče o boljitku za vlastito bogaćenje i zgrtanje moći; i onaj drugi, pozitivni, gdje se politička aktivnost doživljava kao žrtva i mesijanski trud odabranih, pardon, izabranih, za spasenjem šire ili uže zajednice.

Tko će ga znati zašto neke pop zvijezde, nakrcane dovoljnom količinom novca i nahranjenim egom, na kraju odluče zamijeniti scenu foteljom, ali očito je da danas svjedočimo trendu posve suprotnom od Platonovog ideala filozofa-kraljeva – antičkim misliocima mrski zabavljači danas su postali vladari, no opet zašto ne bi? Ako se liječnici, odvjetnici, vozači autobusa i trgovci mogu kandidirati za štošta, zašto ne bi glumci i glazbenici? Na kraju krajeva, jednako su kvalificirani kada je razumijevanje političke teorije i prakse u pitanju, s time da su potonji nešto više trenirani u zahtjevnom poslu manipulacije masama.

Štoviše, celebrity ima prednost uspjeha upravo zahvaljujući svojem unaprijed pripremljenom utjecaju na mase, iracionalnom doživljaju glasača koji, makar i podsvjesno, misli da ako netko snimi dobru pjesmu ili film, mora biti dobar i u gradskim i državnim funkcijama. Pitajte samo građane Kalifornije zašto su glasovali za Schwarzeneggera i zna li netko uopće koji je bio njegov program i tko je stajao iza njega kapitalom, idejama i lobijem ili se pak sve svodilo na to da se htjelo vidjeti Terminatora malo češće na televiziji, čak i u vijestima o dnevnoj politici?

Celebrity političari, tj. oni koji su pokušali (a često i uspjeli) obaviti tranziciju iz popularne kulture u svijet politike (nasuprot političarima tipa Obama, koji je postao celebrity i od američke marketinške industrije nagrađeni brand nakon izbora; brand ravan Coca-Coli i Britney Spears) ovih su dana ponovo aktualni zahvaljujući 'napucavanju' Wyclefa Jeana, koji se 2010. odlučio (pokušati) kandidirati za predsjednika Haitija.

Iako se ne zna tko ga je i zašto (i je li uopće) nastrijelio, nagađanja se vrte oko odaslanog upozorenja, kako mu ne bi palo na pamet razmišljati o tome da se miješa u trenutnu, tragičnu postavku kartelističkog političkog ratovanja na unesrećenom otoku. Na Wyclefovu sreću (ili na sreću trenutnog poretka političke slike Haitija), ovaj glazbenik ionako se nije mogao kandidirati jer ne ispunjava osnovni uvjet, po kojem osoba mora živjeti barem pet godina u zemlji prije nego odluči nanišaniti ovu poziciju. Čak je i Win Butler iz Arcade Fire imao pokoju riječ za Jeanov pokušaj: 'Mislim da bi to što ne govori francuski i nije tečan u kreolskom bio stvarno veliki problem pri pokušaju vođenja uistinu kompleksne vlade, kakva je vlada Haitija. To bi bilo kao da Arnold Schwarzenegger, govoreći samo austrijski njemački, bude izabran za predsjednika SAD-a nakon što New York City i LA posve izgore.'

Schwarzeneggerova politička karijera dobro je dokumentirana u medijima, a jedino što ga je spriječilo da sanja o predsjedničkom položaju, baš poput kolege mu Wyclefa, bila je činjenica da nije rođen u SAD-u, što kao jedan od glavnih uvjeta za kandidaturu propisuje američki ustav. No uvjete je zato ispunjavao holivudski superstar Ronald Reagan, koji je osamdesetih zaglumio u Bijeloj kući, kao senilni sveamerički maneken vojno-industrijskog kompleksa i nove sveameričke revolucije ere Ramba, cracka, kokaina i skandaloznih južnoameričkih ratova. Reagan je, baš kao i Švarci, karijeru počeo kao guverner Kalifornije, dok su neke njegove kolege, kao što su glumac George Murphy ili pjevač Sonny Bono, ostali zadovoljeni pozicijama senatora, tj. kongresmena.

Darrell M. West u svom eseju 'Arnold Schwarzenegger i celebrity politika' fenomen celebrity političara veže uz uspon i tiraniju televizije, baš kao i Neil Postman, koji u diktaturi TV programa vidi mnoga zla suvremenog doba, a među njima i 'diznifikaciju', banalizaciju politike, tj. punjenje fotelja po principu talent šouova i glasovanja za kandidate realityja. U Obaminom slučaju, televiziju su samo nadopunili YouTube i Facebook.

Ali fotelje ne donose samo med i mlijeko – upravo je Reagan to iskusio na svojoj koži, nakon što se našao ispred cijevi pištolja Johna Hinckleyja Jr.-a, luđaka zaljubljenog u jednog drugog celebrityja, glumicu Jodie Foster. Čak ako je Wyclef, kao što ga neki optužuju, lagao o pucnjavi na Haitiju pa porezotinu uzrokovanu vlastitom nepažnjom bombastično predstavio kao prostrijelnu ranu izazvanu zavjerom, Reagan je uistinu doživio (i preživio) bliski susret s olovom.

Srećom, hrvatski primjeri nisu imali tolike nevolje. Saborske karijere sportaša Mirka Filipovića CroCopa (SDP) i Franje Arapovića (HDZ) protekle su bez većih problema (ne računajući CroCopovu sudbinu u UFC-ovom kavezu), baš kao i ona Relje Bašića, zvijezde klasika 'Tko pjeva zlo ne misli' i šake drugih celuloidnih bisera jugoslavenske i inozemne filmske produkcije. Bašić se tijekom devedesetih, kada je bio istaknuti član tada još jake Hrvatske socijalno-liberalne stranke, odlučio zadovoljiti položajem u zagrebačkoj gradskoj skupštini (1992) i Županijskom domu Sabora (1993) jer bi na predsjedničkim izborima protiv Tuđmana imao manje šansi nego Schwarzenegger protiv Obame.

Zlatko Vitez desetljećima je bio rado viđeno glumačko lice, sve dok se devedesetih nije pretvorio u HDZ-ovog buldoga, a u konačnici i u Ministra kulture HDZ-ove vlade. No osim ubrzane, gotovo tvorničke proizvodnje neprijatelja, politička karijera može donijeti i druge neplanirane glavobolje – uzmimo za primjer još jednog domaćeg glumca, Borisa Buzančića, koji je postao gradonačelnik Zagreba u najteže vrijeme, 1990. godine, vodeći glavni grad Hrvatske kroz rat. Ipak, ušao je u povijest kao prvi gradonačelnik metropole nezavisne Hrvatske, nastavivši s političkom karijerom u Saboru, sve do sredine devedesetih.

Što danas treba Hrvatskoj? Kažu, ljudi s vizijom. A Mirna Berend tvrdi da ima upravo to, pravu viziju za ovu zemlju, zbog čega je odlučila zgrabiti člansku iskaznicu HSLA-a: 'Postala sam obična članica HSLS-a, a svaki budući eventualni napredak u stranci zaslužit ću radom. Spremna sam sjesti i u Sabor. Kako sam vrlo rječita, mislim da bi to moglo biti jako zanimljivo', kaže ona, podsjetivši nas na to koliko bi samo bilo zabavno vidjeti saborsku polemiku po uzoru na legendarni TV dijalog s Josipom Katalenićem

Postman je, dakle, bio u pravu – televizija je postala politika, a politika je postala televizija. Još da su u svojim političkim ambicijama uspjeli Alka Vuica i Ante Gotovac, gdje bi nam bio kraj?