Uoči početka proljeća, građani Virovitice zasukali su rukave, uzeli motike i grablje i krenuli u obradu neiskorištene gradske zemlje. Boreći se protiv nezaposlenosti i gladi, gradonačelnik Ivica Kirin ponudio je sugrađanima zapušteno gradsko zemljište da na njemu sade povrće i voće, ne bi li barem na taj način napunili prazne tanjure.

Da je Virovitica slučajno u Velikoj Britaniji, gradonačelnik Kirin i ekološki osviješteni građani odmah bi osnovali vrtlarski pokret i nazvali ga 'Nevjerojatno jestiva Virovitica'.
Naime, znajući to ili ne, prvi građanin ovog hrvatskog gradića i njegove sretne sugrađanke koje izjavljuju kako im je to 'super jer su četiri do pet sati dnevno na svježem zraku', pridružili su se britanskom radikalnom socijalnom vrtlarskom pokretu 'Nevjerojatno jestivi Todmorden'. Todmorden je gradić sa 15.000 žitelja, dvadesetak kilometara udaljen od Manchestera, čiji su stanovnici uz blagoslov gradskih otaca prije nešto više od tri godine zapuštene gradske površine počeli pretvarati u vrtove i voćnjake kao odgovor na svjetsku industriju hrane koja proždire i naše tržnice.

Umjesto da kusaju GMO rajčice i salatu natopljenu pesticidima, Todmordenjani su pod motom 'dijelimo odgovornost za vlastitu budućnost i budućnost našeg planeta', jednostavno odlučili biti prvi održivi grad u hrani u Engleskoj. Osnovali su grupe volontera, u rad uključili škole, iskoristili zemlju oko policijske stanice, obližnjeg koledža i ostale ćelave javne gradske površine, organizirali centre za dijeljenje sjemenja i sadnica i započeli akciju. Uzgojeno povrće može slobodno ubirati svaki stanovnik grada, a čekajući vlak na željezničkoj stanici, u obližnjem zajednički uzgojenom 'vrtu začina', svatko može ubrati ono što mu treba da začini ručak. Zajednička akcija, zajedničko vlasništvo, bez naplate.

I Virovitičane je natjerala nužda da se prave Englezima, samo s tom razlikom što Todmordenjani treniraju ekodruštveno vlasništvo, a u nas će novopečeni vrtlari morati dežurati uz plodove vlastita truda da im ga ne otme dugoprstićka gerila.

Gledajući globalno, i Virovitičani i Todmordenjani pripadaju međunarodnoj vrtnoj gerili začetoj 1973. na njujorškom Manhattanu. Pokrenula ju je Liz Christy, ekološki osviještena stanovnica u to vrijeme zapuštenog Greenwich Willagea. Ona je u konspirativnim uvjetima organizirala grupu entuzijasta, koji su preko noći napali zapušteni teren na raskrižju ulica Bowery i Houston, očistili ga od smeća i odbačenog građevinskog materijala i zasadili zelenje. Grad je ostao zatečen, zakonski je to značilo uzurpiranje gradskog zemljišta, ali javni je pritisak bio toliko jak, da je komadić građevinskog zemljišta vrijedan milijune dolara i ukliješten među neboderima ostao do danas zelena oaza.

Ideja o vrtnoj gerili ili gerilskom vrtlarstvu brzo se proširila u Europu, gdje su se zeleni revolucionari oboružali motikama, sadnicama i sjemenskim bombama (mješavina sjemena, zemlje i gnojiva) te krenuli u rat protiv zapuštenih ili loše održavanih površina grada. Englez Richard Reynolds stvorio je od toga pravu filozofiju, objavio knjigu, otvorio internetsku stranicu i sa svojom ekipom bio u gerilskim akcijama u Libiji, Francuskoj, Njemačkoj i Češkoj. Najviše je napadao terene uz prometnice pa se danas vozači i prolaznici dive njegovim tulipanima, lavandi, ukrasnom grmlju i kaktusima. U gradovima poput Berlina, Vancouvera i Amsterdama, gerila je već odavna sklopila primirje s lokalnim vlastima, koji ih ne samo toleriraju, nego i potpomažu, iako bi, gledajući strogo zakonski, za uzurpiranje gradskog ili privatnog posjeda mogli biti kažnjeni novčano ili do dvije godine uvjetno.

Ali pokret nije ni politički nevin, jer se povrćem i cvijećem može odaslati i politička poruka. U njemačkom gradu Tübingenu, između maćuhica i tratinčica, ispred glavne policijske postaje provirila je Cannabis sativa. Policija se ogradila od napada, a napadači, očito pobornici legalizacije marihuane, do danas nisu pronađeni. U Chicagu je zaposjednuta stara tvornica mesnih prerađevina i pretvara se u farmu bez emisija štetnih plinova, kao opomena i putokaz u budućoj proizvodnji hrane. Na prometnim otocima i vidljivim mjestima njemačkih gradova sve češće niču cvjetovi suncokreta, zaštitni znak borbe protiv atomske energije...

A zapravo, kad se malo prisjetite, Amerikanci, Nijemci i Englezi samo otkrivaju ono u čemu su Zagrepčani bili majstori već desetljećima. Na putu za Dugave, u trešnjevačkom naselju Voltino, iza naselja Prečko i u istočnim dijelovima hrvatske metropole, još prije koju godinu mogli ste vidjeti javne ledine zasađene krastavcem, mrkvicom i graškom, davno prije Manhattana i mnogo prije Todmordena. I malo prije nego što su ih otpuhnule današnje poslovne i stambene Sahare. Sadeći salatu i luk na gradskom zemljištu, građani su popunjavali kućni budžet, a zadnjih godina se i okućnice zgrada u stambenim naseljima sve više pune 'zelenim grafitima', kako neki nazivaju cvjetne intervencije u zapuštenim parkovima do kojih ne dopiru djelatnici Zrinjevca.

Još donedavno, vrtovima zagrebačkih naselja izvan središta grada mogli ste čuti i jutarnju kukuriku galamu u stilu 'svako jutro jedno jaje', za razliku od volontera u Todmordenu koji su tek prije tri godine pokrenuli kampanju 'Svako jaje je važno', kojom promoviraju lokalni uzgoj piceka i jaja. Bili smo avangarda, a sada, eto, Virovitica kaska za svjetskim trendovima. Ali ipak prednjači u Hrvatskoj.