'Nema šanse da to napravim na vrijeme', misao je koju bismo trebali podijeliti s nadređenima i kolegama, a ne sa samima sobom, iako to nije uvijek lako, posebno kad je riječ o tvrtkama u kojima se mišljenje zaposlenika niti traži niti potiče. To je obeshrabrujuće za zaposlenike, a dugoročno loše za poslovanje jer radni zadaci možda neće biti obavljeni na vrijeme ili će biti obavljeni loše, piše portal InsideOut.hr

Što je najgore što nam se može dogoditi?
Kad osjetimo da nikoga ne zanima što mislimo, veliki su izgledi da nećemo biti previše motivirani, pa će i ono što znamo i možemo napraviti biti prosječno. Da nas to ne bi mučilo, povećavalo stres te se prenosilo i na privatni život, moramo se barem pokušati zauzeti za sebe. Nitko drugi to neće napraviti umjesto nas.

Evo kako to možemo napraviti i što je najgore što nam se može dogoditi.

'Prema mom mišljenju…'
Najveći rizik kad odlučimo progovoriti na sastanku je to što će sve oči biti uprte u nas. Možda se neće svi složiti s onim što govorimo, ali ćemo barem iznijeti svoje mišljenje. Zato je rečenica tipa 'prema mom mišljenju' ili 'kako ja vidim problem' najbolja za otvaranje i skretanje pažnje na to da iznosimo vlastiti stav. Da, možda se svima neće svidjeti ono što čuju, možda će nas neko vrijeme poprijeko gledati, ali barem smo na pravom mjestu rekli ono što mislimo.

Kad se ne slažemo s radnim uvjetima, na primjer bespotrebnim pomicanjem završetka radnog dana, trebamo se požaliti u svoje ime i na pravu adresu. Primjerice, ako se tjedni sastanci zakazuju u 16 sati, počinju u 16.30 i završavaju u 17.30, vrlo vjerojatno ćemo imati logističkih problema. Netko, naime, mora otići po djecu u vrtić ili školu, netko mora liječniku, netko…

Nakon iznošenja problema: 'Kad sastanak traje do 17.30, ne mogu na vrijeme otići po dijete u vrtić', možemo pitati može li se nešto promijeniti. Ako ne kažemo što nas muči, sigurno se ništa neće promijeniti. Usto, kad je riječ o radnom danu koji se nepredvidljivo rasteže, možemo očekivati i podršku kolega koji imaju isti problem, ali se o njemu nisu usudili progovoriti.

Neslaganje sa šefom
Naravno da se nadređenima nije lako suprotstavljati, posebno ako ih doživljavamo kao nedodirljive bogove koji gospodare našim životima. Kad se oslobodimo takvog razmišljanja i počnemo sa šefom graditi odnos koji se zasniva na međusobnom poštivanju i razumijevanju, moći ćemo postavljati pitanja i o nekim odlukama koje nam nisu razumljive.

Više informacija omogućit će nam argumentirani razgovor, a ne samo protivljenje i neslaganje. To ne znači da će nadređeni promijeniti odluku, ali znači da će čuti što mi mislimo i zašto to mislimo. To pak znači da to neće morati slušati naši ukućani, koji ionako ne mogu riješiti problem.

Tekst je preuzet s portala za primijenjenu psihologiju Insideout.hr.