U Skandinaviji i Americi srednju klasu čini 80 posto građana, u Njemačkoj 60, a u Hrvatskoj 20 do 30 posto stanovništva, smatraju sindikati. Sociolog Zoran Malenica tvrdi da elitu hrvatskog društva čini 100.000 ljudi, srednji sloj broji 600.000, a niži dva milijuna i 800.000 građana, dok profesor na Ekonomskom fakultetu u Rijeci Dragomir Sundać računa da se hrvatsko društvo raslojilo na 200 ljudi više klase, 1,1 milijuna srednje i 3 milijuna niže klase, objašnjavajući to uglavnom kao posljedicu neoliberalne ekonomije koja je dovela do socijalnog raslojavanja. Brojke su različite, ovisno o tome kako tko definira pojam srednje klase, ali u svim interpretacijama poražavajuće, naročito kada slušate kako svakim danom bez posla ostaje novih 700 Hrvata. To su oni 'nestali u sredini', kako ih je opisala Iva Tomić sa zagrebačkog Ekonomskog instituta.

U nedavnom eseju o srednjem staležu jugoistočne Europe, Deutsche Welle je bio još crnji, prognozirajući mu izumiranje. Zbog krize i pogrešne privatizacije, izvještava ova radiopostaja, sve je manje onih o kojima zapravo ovisi i demokracija i blagostanje. 'Zlatnu sredinu', taj noseći stup društva, Rumunji opisuju uzrečicom 'previše siromašan da bi bio bogat, a previše bogat da bi bio siromašan'. Takvih je u Rumunjskoj još samo dvadesetak posto, dok se u Bugarskoj govori o 'nevidljivom' dijelu društva, jer prema novijim statistikama srednjem sloju pripada još samo četiri do osam posto građana, pretežito zaposlenih na pristojno plaćenim mjestima stranih tvrtki, banaka i osiguravajućih društava.

Prema zaradama srednje klase obično se računa standard nekog društva, srednja klasa je lakmus papir stanja u državi, mjerilo demokratičnosti i civilnog društva. Iako je kao najbolji potrošač u gospodarskom smislu od presudnog značenja za kupovnu moć i blagostanje, ona nije samo gospodarska kategorija, nego i odrednica društva, a njezina transformacija i izumiranje nije problem samo naših prostora, nego i mnogo zrelijih i bogatijih sredina, gdje se sve češće govori o krizi profesionalnog identiteta.

Ono si čime se baviš, a biraš profesiju koja određuje tvoj identitet. Pedantni tipovi postaju računovođe, a zbog prirode posla u računovodstvu postaju još pedantniji. Osobe pune empatije biraju zanimanje socijalnog radnika, iako znaju da se njime neće obogatiti, prosvjetari također. Računovođa je ranije cijeli radni vijek bio (cijenjeni) računovođa, novinar je cijeli radni vijek bio (cijenjeni) novinar s pristojnim primanjima. Onda su tvrtke kolabirale, a novine počele izumirati u naletu krize i novih medija. Računovođe su morale zasukati rukave i potražiti drugi posao, a rijetki zaposleni novinari počeli su raditi za siću i u svoje redove primati sve više žena, jer je najbrži način feminiziranja profesije smanjenje plaća. Gdje su nestali diplomirani profesori književnosti, zaposleni u ugaslim knjižarama, danas pretvorenim u kavane? Na zapadu je za to kriv 'Amazon', a u nas? Gdje su nestali inženjeri '3. maja' i 'Kamenskog'? S čime se poistovjetiti, kad nakon otkaza cijela jutra provodite ispred malog ekrana u pidžami ili uzaludno tumarate ispred burze, tražeći bilo što, samo da radite? Ostajemo li bez srednjega sloja, onoga tampona između 'jedan posto njih i 99 posto nas', kako su to formulirali Amerikanci u vrijeme okupacije Wall Streeta?

Srednji sloj u izumiranju

Jednom liječnik, uvijek liječnik, jednom novinar, uvijek novinar, ali danas to više nisu. Liječnici bježe u političare (to je, doduše, naš sindrom), a kada ih izbace iz politike, neki kreću u poduzetničke vode, jer se nakon duge stanke više ne mogu vratiti u medicinu. A novinari gdje stignu. Novinari su nekada bili istaknuti članovi srednje klase, dok danas cijenjena unutrašnjopolitička komentatorica vodećeg dnevnika mijenja zanimanje i postaje (anonimna) slastičarka da bi preživjela. Odjeveni klošarski, novinari su ranije na posao dolazili u odijelu i kravati, kao znak poštivanja svoje profesije. Danas ponovno odijevaju odijela i kravate, i ponovno ih uvažavaju samo ako pobjegnu iz novinarstva i postanu PR-ovci preživjelih tvrtki i glasnogovornici ministarstava.

Sveučilišta i znanstvene ustanove nekada su privlačili ljude velikih ideja. Ali bez velikih teorija i otkrića, rad današnjih znanstvenika sveo se na formaliziranu trku u objavi radova po znanstvenim časopisima, s inflacijom doktorata, ili na rudarski posao na nekom strogo specijaliziranom istraživanju koje ne donosi ni slavu ni posebno društveno priznanje.
Žrtve tih promjena gube svoj profesionalni identitet. I mogućnost da se identificiraju s radnim mjestom. Doduše, na zapadu nisu nikada bili fanatici u korporativnoj identifikaciji, kao Japanci ili Kinezi, koji svako jutro pjevaju himnu svoje tvrtke, ali radnik 'mercedesa' ponosno se identificirao sa svojom tvrtkom, kao što je inženjer '3. maja' bio ponosan na svaki otisnuti brod.

'Mi, srednji sloj, danas proživljavamo ono kroz što je prolazila radnička klasa sedamdesetih godina', kaže autor Financial Timesa Simon Kuper. Bilo je to vrijeme kada su roboti i tehnološka čuda zamijenili tisuće rudara i radnika u čeličanama i automobilskoj industriji. Rudari su postali konobari, tokari prodavači, tekstilne radnice blagajnice u supermarketima ili pomoćno osoblje u staračkim domovima. Niže obrazovanima to ne pada tako teško kao našem nezaposlenom visokoobrazovanom ekonomistu s doktoratom s prestižnog američkog sveučilišta, koji mora prodavati vino da prehrani obitelj.

Današnjim mladima diploma ili doktorat nisu garancija da će se doista baviti onime za što su studirali i da neće mijenjati zanimanje. Budući da je sve manje mogućnosti za bavljenje onime što doista žele, a sve izvjesnije da moraju prihvatiti ono što im se trenutno nudi, na (prolaznom) radnom mjestu sve je više straha, a manje poslovnog erosa, što znači – kaže u FT-u Simon Kuper - da sami sebe moraju definirati bez potpore profesionalnog identiteta. Mnogi to čine kroz potrošnju: takav si kakav nosiš sat, takav si za kakav klub navijaš. Sebe nalaze na društvenim mrežama, svoj životopis ostavljaju na Linkedinu; Twitter i Facebook su njihov identitet.

A u tranzicijskim zemljama, lipsala srednja klasa dobila je i mnogo vitalniju polubraću. To je nekakav novi srednji stalež, ali je takav samo u gospodarskom smislu, jer nije nastao obrazovanjem i poduzetničkim duhom, nego su imetak stvorili u 'sivoj zoni legalnosti', čime se, kaže njemački profesor povijesti Wolfgang Höpken, 'ne mogu vrednovati kao srednji stalež orijentiran prema demokraciji'.

Ne zanima ih pravna država koja funkcionira, nego metoda samoposluge i politička struktura koja im omogućava skupljanje nekretnina, slika i prepariranih medvjeda, pa se teško mogu uspoređivati sa srednjim staležima zapadnih društava.

S jedne strane grabe novu tehniku i modu, a s druge njeguju patrijarhalne vrijednosti i simbole. Rezultat sami znate.